Svi putevi vode u Rim. Ako vas vaš put nanese tamo, evo, šta možete videti. Koliko god vremena da imate uvek će biti malo. Na kraju će pravo pitanje biti ne šta ste videli nego šta ste propustili. Koliko god toga da vidite i obiđete uvek će biti stvari koje ste propustili, ali neka vas to ne brine jer to će biti samo još jedan povod da ga ponovo posetite. Za prave ljubitelje umetnosti ovo će svakako biti previše da se vidi za samo jedan dan,
Još pre puta sam bio prilično odlučan da priuštim sebi let balonom u Kapadokiji. Međutim cena od tada nekih 300$ za sat leta me je prilično odbijala. Poslao sam mejl prvoj balonskoj kompaniji u kome sam pitao da li će mi moja pres kartica (Društvo novinara Vojvodine (ono nezavisno, treba li naglasiti?)) omogućiti da malo spuste cenu. Pošto odgovor nisam dobio na vreme (sačekao me je kad sam se vratio u Istanbul), otišao sam kod konkurencije. Tamo mi je gazda više nego prepolovio cenu, ne toliko na osnovu kartice koliko na osnovu toga što poznaje jednog balondžiju iz Beograda (čije sam ime, na žalost, zaboravio, eto prilike da se zahvalim čoveku).
Beleška koja sledi napisana je još dok sam živela u Bocvani, a odnosi se na najčešću predrasudu kad je Afrika u pitanju. Da je užasno prljava.
Ne sećam se više ko me je, i čime, izazvao da belešku napišem, al' eto, onaj Harijev blog o crnom zetu izazvao me je da je okačim.
Jedan od uobičajenih dijaloga, kada nekome pomenem život u Africi, odvija se otprilike ovako:
- A kako ste preživeli u toj prljavštini?
- Kojoj prljavštini?
- Pa Afrika je užasno prljava!
- Od kud vam to?
- Kako odkud? Pa to se zna! Zar vi ne gledate televiziju?
- Ne! Mi živimo tamo, i verujte mi, televizija (po običaju) preteruje!
- Jeste li sigurni? Možda niste dobro videli?
- !?
(Zbog duzine teksta, fotografije su morale da izostanu jer forma B92 bloga dozvoljava samo odredjeni broj karaktera u jednom postu. Fotografije su ovde)
Posao: živeti na pedalama
Krećem nazad u Luang Prabang, ovog puta Rutom 13, najvažnijom i najvećom laoškom magistralom. Zahvaljujući njoj, Laos je pre nekoliko godina iz jedne od najsiromašnijih i najzaostalijih država Azije počeo da izrasta u turistički atraktivnu zemlju, što povratno utiče na ubrzani razvoj celokupne privrede. Vozeći savršeno glatkim asfaltom, razmišljam o tome koliko jedan običan put menja živote ljudi oko njega.
Naslov iz novosadskog Dnevnika od 22. novembra 1967. Logično, naslov se odnosi na događaj od prethodnog dana, a ja se tog dana sećam do neverovatnih detalja, iako sam imao (samo) osam godina. Nije ni čudo, tog dana sam imao najsnažniji osećaj prekognicije u životu.
Ne znam tačno kad sam prvi put bio zaintrigiran Kapadokijom, mislim da je to bilo u detinjstvu kad sam u nekoj enciklopediji video crtež jedne od tih kupa ili kako prevod sa engleskog glasi vilinskog dimnjaka (fairy chimney). Kasnije, tokom studija moja tadašnja devojka je dobila od drugarice razglednicu iz Kapadokije, koja je podgrejala znatiželju.
Prema tome nije mi trebalo puno razmišljanja kad mi je na leto 2002. tada već bivša koleginica, a dobra prijateljica Derja, ponudila da provedem sa njom i njenim mužem nedelju dana u Kapadokiji kao gost njenih roditelja.
Stižem na aerodrom sat vremena pre leta. Trebalo bi da je dovoljno. Aerodrom je mali i nema mnogo letova.
Po ulasku u zgradu shvatam da radi samo jedan šalter za čekiranje oko koga je neopisiv nered i gužva. Ne postoji mesto gde mogu da stanem u red, odnosno red je u svim pravcima ka šalteru. Stajem slučajno bilo gde. Red, onakav kakav je, ide neopisivo sporo. Veliki broj putnika se dugo i srčano ubeđuje sa službenikom, koji nimalo ne žuri i vaspitava putnike nekim svojim lekcijama o pravilnom radu i još pravilnijem pristupu.
- Ne nemam previše prtljaga,
Eto, šta ćeš, sve reke teku nekuda, pa je tako i ova životna otekla u nekom tajanstvenom pravcu.