Zaista, izgled kuće ili bilo čega, čegrtaljke za decu na primer nema veze kakav je, samo da stvar ima prođu na pijaci ... dotle je došlo !
Praotac je useljavajući se u pećinu i vršeći male, neophodne dorade a posle, tešući grane za onu nastrešnicu na ivici šume koja postade prvi trag o arhitekturi, imao neku ne sasvim jasnu, danas bi rekli podsvesnu, potrebu da učini građevinu pre svega korisnom ali i da to što dela bude i oku ugodno. Estetika u to doba nije bila još uočena i određena nekim pravilima pa Praotac nije bio svestan njenog postojanja niti njene uloge jer je imao značajnije probleme u vezi opstanka, zadovoljavao se da izgled građevine bude usaglašen sa namenom, funkcionalnim potrebama, mogućnostima koje je nudio alat i upotrebljeni meterijal. Vremenom, nejasan osećaj vizuelne ugodnosti je postajao artikulisan, posebno kada je video komšisku građevinu tu iza brda, uporedio, ustanovio je da komšiska građevina prija gledanju više nego njegova, uočio je i tom prilikom prareferentu vrednost, vratio se do svoje nastrešnice i dopunio je. Posle je pozvao komšiju da vidi učinjeno delo i pradiskusija o ahitekturi je začeta tog praistoriskog predvečerja.
Milozvučne reči su ordenje kojim islužena vojska gubitnika samu sebe nagrađuje, dok još ne želi da zna za ishod svoga vojevanja.
Vojskovođe i redovi, kraljevi i podanici, oni prerano izbrisani iz knjige živih i oni tek upisani – svi bi da barem jednom osete slast tog znamenja koje prija, ali i navodi na stranputicu.
Za cenu se ne pita. Dok iz dana u dan ritualno prinose po jedan deo sebe na žrtvenik, veruju kako čine pravu stvar. Blještavilo tog znamenja ume da zavede, nahrani i opije čula nebrojenim vazdušastim oblicima.
Tadija Janičić: Bajke za nevaljalu decu (slike i skulpture)
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Dunavska 37, Novi Sad, www.msuv.org
Otvaranje: četvrtak, 8. maj 19h
Kustos izložbe: Nebojša Milenković
Trajanje izložbe: 8. maj - 1. jun 2014.
I pored brojnih tehnoloških otkrića i pronalazaka smišljenih da mu olakšaju svakodnevno funkcionisanje - čovek današnjice deluje nesigurnije no ikad u svojoj novijoj povesti.
Ispražnjena značenja i velike ideje (koje su u međuvremenu potrošile svoje pokretačke potencijale) njegov život svele su na svakodnevni napor prevazilaženja zjapa koji stoji između potreba i mogućnosti - odnosno ispražnjenosti unutrašnjih i neselektivne prenatrpanosti spoljašnjih svetova i sadržaja. Kriza vremena u kom živimo prevashodno je kriza ideja i ona svakako nije zaobišla ni umetnost. Šta, dakle, u takvoj konstelaciji ostaje kao moguća (poželjna) strategija umetniku/umetnosti našeg vremena? Da li je to davanje odgovora na ionako konfuzna i do kraja ne uvek sasvim lako/jasno dokučiva i čitljiva pitanja - ili, moguće, pokušaj da se pomenuta potraga artikuliše nastojanjem da se praznina o kojoj je reč: omeđi, artikuliše, dokuči, ograniči, savlada, prevaziđe, relativizuje, ignoriše, ironiše…
Slikar Tadija Janičić odlučio se, promišljeno, za ovaj drugi pristup.
Antidoping kontrole nikada nije bilo u umetnosti. Da jeste, mnogi stvaraoci umetničkih dela bi bili doživotno diskvalifikovani, a njihova dela izbrisana iz istorije umetnosti. Čitajući autobiografiju Erika Kleptona, odlučio sam da za ovaj Nišville angažujem njegovog super bubnjara iz zlatnog doba grupa Cream i Blind Faith - Džindžera Bejkera, između ostalog i zbog saveta datog tada Eriku Kleptonu da ne bi trebalo toliko da se drogira! Valjda je Džindžer, tada možda i veći zavisnik od Kleptona...
Petak je
Sedim u pabu i upravo sam naručio burbon
uz treće pivo
Slušam čoveka u crnoj košulji
nauljene
unazad začešljane kose kako svira usnu harmoniku
Za šankom sedi jedan od poslednjih
bardova srpskog glumišta
Otpijam
Posmatram kako elegantnim pokretima i uz osmeh
nesto objašnjava sankeru
Dve kocke leda i bluz
Nemoguce je koliko jednostavnosti
dolazi sa svakim njegovim pokretom
Kao da zna mnogo više od bilo koga u
Dakle, počela je sezona letnjih festivala i ovo je moj prvi izveštaj sa koncerata koje sam posetio ovog leta.
Festival Belgrade Calling je bio sjajan!
To nije baš slika. Više crtež, malo olovka malo tuš. Na kartonu koji sa zadnje strane ima fleku, od nekog lepka mislim. Nikakav poseban karton. Sa one strane gde je slika je ona bela podloga, a sa druge strane ona obična, boja kartona. I fleka, naravno.