Da mi je da se negde skrasim, jednog dana. Da mi je da pustim negde koren, bez žaljenja za nekim drugim mestom u kom sam živela, i pomislim – e, ovde je moj dom. Za ovim sam tragala celog života i znam da će mi deca tu naći sreću. I ostati. Pa i da umrem odmah posle te misli, ne bi mi bilo žao. Ni malo. Samo da osetim kako pripadam negde svom dušom. I da mi deca tu pripadaju.
Umorna sam od ovog lutanja i selidbi, od prilagođavanja, rastanaka i povremenih kratkotrajnih susreta sa dragim ljudima. Od grčevitog traženja prijatelja u poznanicima. Od želje da kažem – idem
LUDOM RADOVANJE, stara je narodna izreka/poslovica, po svemu sudeći iskustvene prirode.
U detinjstvu sam obećanje koristio kao lakši put ka neophodnom izlazu i izbegavanju prekora, grdnji, dernjave...ponekad i batina (ovo poslednje se odnosi na majku mi Radmilu, otac mi nikad ni čvrgu nije opalio!) tipa: Koliko puta sam ti rekla...grlo sam odrala...tebi uđe na jedno a izađe na drugo uvo...Obećaj mi da nikada više... Kako se to često ponavljalo, u početku sam samo davao obećanje ali kako sam stasavao, počinjao sam da pravim dramsku pauzu pre nego što bih dao obećanje. Tako dato obećanje, delovalo je iskreno, kao plod unutarnjeg preispitivanja i čvrsto kao grad!
сећам се, када смо доперјали у изру, тамо, јуна 1999. (мада сам ја већ увелико био шуњалица овде још далеке и бистибојсне, саботажне 1995.), да су нама, избеглицама из демократском америком бомбардоване србије приредили дочек у прес-клубу аеродрома, и да је ту један од представника наше емиграције, данас виђени припадник јеврејске заједнице у србији одржао говор, који смо склепали успут у авиону. у суштини, тамо смо, с врата неба, накрпили одлазећег премијера, бибија нетанјахуа, због тога што је прихватио албанске избеглице, а нас, српске јевреје је истретирао као грађане друге класе. биби је отишао с тог шоуа за медије црвен и бесан као рис, успут рекавши "склоните ми овог малог милошевића", отишавши демонстративно са сцене у заборав.
Svašta nešto se ovde naobećavalo narodu, sve lepo umotano u roze ... ali vreme teče i ne ide baš sa naobećavanjima mada nadbacač kockica i dalje ih uporno i prilježno baca, kotrlja, prevrće i muva a one samo veselo poskakuju i nikako da padnu kako je namislio, u onu roze oblandu ... a možda je vreme da nadbacač proba sa lopticama ???
Tri godine kako su Kulturni Centar zatvorili dušmani (na neskrivenu radost moje a i ostalih žena, supruga i devojaka) pa se mi preselili 300m dalje u Srem.
Sedimo skoro dva sata Dejan i ja u Srem-u kod Mice i upražnjavamo Lozu.
Pustoš je svud oko nas. Nema čak ni Cijana nos da promoli. Mica sela za naš sto, puši i pije kafu iz nekakve šoljetine, nokšira. Nismo dovoljni sami
Ne podnosim magistralne lekove, prošle vekove, ispisane čekove koji trebaju da se unovče, ubice iz Ovče koji su izbegli omče, celu imaginarnu opštinu Dunavski venac, prvenac koji je započeo prstenac, zdenac želja u koji se piša, ne podnosim kad neko ne čita Kiša a čita Danilova, kada se za dete kaže prinova, osim ako mu/joj to nije kršteno ime
Ponukan izvanrednim tekstom G. Čera, reših da objavim ovaj svoj stari tekst (svojevremeno objavljen na portalu Na dlanu.com).
MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA DVORAC BALČIK / BUGARSKA
Kao i uvek kada pišem, pišem onako kako sam ja to doživeo, dakle subjektivno. Oduvek sam prezirao ili bolje rečeno nikad nisam imao poverenja u tz objektivne stavove, poglede, mišljenja...Lažnjak je to.
E što mrzim kad moram da molim za neku uslugu, a još ako je to nešto vezano za doktore, baš se iznerviram.
Prvo, što je to jedini način (sem privatnih varijanti) da stigneš tamo gde treba pre opela ili bar dovoljno brzo da još uvek može neka terapija da pomogne. Drugo, što uvek moram da pitam prijatelje da li imaju neke prijatelje koji znaju nekog dr, pa sem što i njima izlažem do sitnih detalja sve zdravstvene probleme, obavezno je i gutanje gorke pilule zvane – šta si dosad čekala i zašto ne ideš privatno, što uvek prevedem kao – što si glupa, nesposobna i neodgovorna
Moj prijatelj Majkl, rođen je i živi u SAD, predaje istoriju evropske književnosti na uglednom Univerzitetu Viskonsin. On nikad nije bio u Srbiji, otadžbini svojih predaka, ne govori srpski jezik, ali psuje isključivo na srpskom. Majkl srpske psovke, vešto i na pravom mestu, ubacuje u čist književni engleski, kojim se isključivo izražava čak i u svakodnevnoj konverzaciji. Njegovi prijatelji naučili su sve srpske psovke, čak i one koje nemaju svoj pandam u engleskom jeziku, kao naprimer: «Jebem ti oca kroz oca».