Upravo je stigla informacija da će najkontroverzniji srpski film imati svetsku premijeru na festivalu SXSW 2010 (od 12. do 20. marta) Austin, Texas.
"Srpski film" će biti prikazan u okviru selekcije SX FANTASTIC.
Ovo je pre svega veliki uspeh za jedan nezavisni film iza koga stoje samo autori filma.
Film koji je podigao dosta prašine gde god da se pojavio, nije ostavio ravnodušnim ni čuvenog Todd Browna koji je za sajt Twitchfilm napisao sledeće:
Žmu je noćas kazneno spavao na balkonu. Zato da zapamti kad mi je, udružen sa pretencioznim filmadžijom, upropastio subotnje veče. Lepo sam ga pitala je l' romantičan film. Jeste. Je l' ne moram da mislim? Ne moraš. Kad On izgibe u Ekvadoru. Celu noć spavala nisam. Romantične filmove bez hepienda bi trebalo zakonom zabraniti. Ko hoće da se igra drame nek to radi u ozbiljnijem žanru.
Da li se to u Holivudu godinama čitaju iste novine?
TV mi ne služi kao noćna lampa. Dapače, uglavnom mi ne služi ničemu i veoma retko ga uključujem. Danas popodne potpuno iz nevezanog uključih televizor i prebacih na Al Jazeera International i kroz pet sekundi se zakucah za ekran, posle 45 minuta sam se skroz raspilavio.
B92 vam s ponosom predstavlja dokumentarni film iz dva dela “Sajmište, istorija jednog logora”. U samom centru grada, mesto pored koga svakodnevno prolazimo jeste mesto gde je ubijeno na hiljade Jevreja i Srba, mesto užasnih patnji, smrti i uspomena. Prvi put na B92, istorija jednog od najozloglašenijih logora tokom Drugog svetskog rata. Uz sasvim nove podatke i tumačenja, eksluzivna svedočenja preživelih svedoka, i do sada nikad viđene arhivske materijale.
Ovo je priča o jednom sasvim drugačijem vremenu, priča o ljudima kojih više nema, priča o jednom zaboravljenom stratištu.
Otišao je još jedan moj heroj. Ranko, hvala vam za sve.
Početkom 2002. godine, gostovali smo porodično kod mog nekadašnjeg direktora, jednog sjajnog, inventivnog zanesenjaka poznih godina, u njegovoj kući u Francuskim Alpima, nedaleko od Ženeve. Uz raklet i vino, pozvao me je da pogledam zanimljivu knjigu fotografija. Ostao sam zabezeknut nad "Zemljom iz vazduha". Od tada znam ko mi je omiljeni fotograf - Jan Arti-Bertran.
Prošle nedelje me je Vlasta92 na njenom postu ... Anybody? priupitala "Koji je najbolji filmski poljubac svih vremena" što me me navelo na razmišljanje. Drugi deo njenog pitanja je bio "Da li se neki od njih izistinski ljube ili čekaju da se venčaju?". Odgovor na ovo drugo pitanje drugom prilikom. Treba samo reći da kod nekih ljubljenje na filmu preraste i ljubljenje u privatnom životu. Najbolji primer su Anđelina Džoli i Bred Pit. Upoznali se na snimanju filma "Mr. and Mrs Smith".
Da se mi vratimo temi. Šta je to što filmski poljubac načini besmrtnim? Da li je to strast, okolnosti, dijalog, neočekivanost, neobičnost, erotičnost...? Skoro da ne postoji film bez bar jednog poljupca. A i kakav bi to film bio bez poljupca? Onog trenutka kada je izmišljena filmska kamera i traka, filmadžije su želele da zabeleže baš najintimnije trenutke. Pre "Ulaska voza u stanicu", prvo su zabeleženi poljupci a bogami i nešto malo eksplicitnije scene. Nisu naše bake i deke bili baš toliko puritanci koliko se to nama danas čini.
Malo preturajući po istoriji filma izdvojio sam tek neke poljupce koji će zbog svoje specifičnosti ostati upamćeni.