Mlada majka leži u krevetu. Budna je. Beba je na dah od nje, može je čuti kako diše. Leđima dodiruje leđa svog nevenčanog supruga, oca deteta, još uvek tinejdžera. On diše bučno, kroz široke nozdrve ali njegove zvuke izvlači odškrinut prozor kroz koji mu pun mesec obasjava lice. Majka gleda u svoju sedam dana staru bebu i predoseća da će se uskoro probuditi. Senke breze na zidu sobe ispred nje stvaraju ruke, stvaraju male ljude, stvaraju Breznika, biće kojim je plašena kada je bila dete… U susednoj prostoriji čuje se tango. Komšija tokom nedelje ustaje u četiri posle ponoći. Radni dan započinje argentinskom muzikom. Provodi ga u tramvaju.
Beba se budi uplakana. Majka ustaje, seda na ivicu kreveta, otkopčava spavaćicu. Dugmići su poređani u dva reda od sredine, udaljeni za širinu šake. Noge joj vise sa kreveta ali ne dodiruju pod koji je potopljen celom svojom površinom, neprimetnom, tek prst dva dubokom vodom.
Knjiga je konačno izašla...
Izbegavanje vakcine protiv stradijavirusa izaziva složene poremećaje u razvoju žlezda sa unutrašnjim lučenjem i hormonski disbalans.
Odlomak iz romana “Savršen antitalenat za sreću”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021/2022.
Tačno tri meseca i devetnaest dana po Ana Marijinom nestanku, na vratima moje kancelarije pojavio se vitalni starčić, s tankim, negovanim brčićima, na pragu osamdesetih, u iznošenim cipelama i prilično pogužvanom, dva broja većem kariranom sakou kog je, očito, oblačio samo za specijalne prilike. U desnoj ruci nosio je prvo izdanje mog Bicikliste, a levom, čvrsto ga stežući za plastičnu ručku, cimao ogroman tamnocrveni kofer na točkiće, koji je do četvrtog sprata dovukljao pešice (iako je zgrada imala lift), što sam rekonstruisao po lupnjavi sa stepeništa koja je, poput zvučne prethodnice, najavila njegov dolazak:
– Jeste li vi Igor Basarić?
– Da, izvolite...
Kučence je švrljalo levo-desno kao da je sve u redu, bez pretpostavke o sopstvenoj sudbini. A sudbina psa spašenog tek nešto više od tri meseca ranije bila je nepredvidiva.
Nešto što je isprva izgledalo kao obična senka krenulo je korak dva prema nama do podnožja zemljanog uzvišenja. Obratilo se psu na nekom jeziku koji nisam razumeo. Usled sledećeg približavanja od korak dva glasovi su postali jasniji ali meni i dalje nerazumljivi. Međutim senka je dobila oblik i sada je bilo jasno da je to devojka koja čeka ponoćni autobus za nigde. Zatvorio sam usta i počeo da dišem samo na nos što vrlo retko radim. Utišao sam sebe.
Trebalo mi je vazduha da bih viknuo da se gušim ali nisam, niko to ne bi čuo. Otvorio sam prozor i napravio jedan duboki udisaj. Bio je isprekidan bolom širenja grudnog koša. Sve stvari kada trule imaju tendenciju da se skupljaju. Napolju je padala kiša i smrdela je trulež sa ulice. Možda su mačke udavile pacova i ostavile ga pored đubreta ili su psi udavili mačku i ostavili je pored pacova. Ne znam više ni sam, zaudaralo je pa sam odmah zatvorio prozor. Natrag u sobu iz koje nisam izašao ceo dan. Kretanje po zamišljenoj liniji, kuhinja - fiziološka potreba, soba - fiziološka potreba, kupatilo - fiziološka potreba. Fiziologija sporog umiranja ista je kao i fiziologija brzog življenja, moraš jesti, moraš spavati, moraš ići u WC. Ne moraš raditi. Tu počinje patofiziologija. Ne znam kako ne mogu da dišem kada već ništa ne radim. Da li je do zatvorenog prostora? Nije. Vazduh mi nedostaje i kada sam na vazduhu. Retko izlazim ovih nedelja. Deprimira me svakodnevnica, kako ona suncem osvetljena tako i ona neonska. Sve teže dišem vani. Dobijam napade i ne mogu da se odbranim.
Danas mu je stoti rođendan.
Kažu da je umro.