gost autor: Boban Stojanović
Poštovani gospodine Krstiću,
Najpre, smatram da je komentar o nepoznavanju sasvim na mestu. Nažalost, opšta situacija u državi otežava vidljivost gej osoba u našem okruženju.
Kao grom iz vedra neba na dnevni red je došla Parada ponosa 2011.
Počelo je tako što je Dačić izjavio da policija neće da obezbeđuje gej paradu ako je Vlada i političke partije ne podrže. S jedne strane je to odlično jer je naterao vlast i druge stranke da se javno izjasne, ali s druge strane je loše, jer je Parada ponosa jedini događaj za koji je potrebna dozvola Vlade. Ne sećam se da je ministar Dačić tražio podršku cele Vlade za obezbeđivanja drugih skupova visokog rizika!?
Ali, brže bolje je tu skočilo drvo iz Jagodine da ponovi svoj stav, a ja sam još prošle godine odlučio da ne komentariše niti da reagujem na izjave mungosa i ostalih divljih životinja, tako da preskačem drvo i idem na našeg dragog gradonačelnika.
Samo pre nekoliko meseci je gradonačelnik podržavajuće govorio na skupu Gej strejt alijanse u Skupštini grada, da bi danas govorio protiv gej parade. Interesantno je da je LGBT populacija opet žrtveno jagnje, koje će da oseti sav gnev građana Srbije. Dragan Đilas je tim izjavama pokazao prstom na nas i ohrabrio huligane da ponovo izađu na ulicu i razbijaju grad.
Započeo sam nizove, a Vi ih slobodno nastavite i proširite. Iznesite svoje mišljenje, ispričajte zanimljive anegdote i događaje.
ZA - voleti ih zato što:
Prošle nedelje sam doživela vrlo neprijatno iznenađenje na beogradskom moru - Adi Ciganliji, najvećem i najposećenijem gradskom kupalištu. Usred sezone, na regularnoj plaži makiške obale, kada sam u 7 pm htela da se «bacim» još jednom u vodu, istuširam se, malo iskuliram pa oko 21 h krenem kući, kao i obično - biciklom, desila se opšta pometnja. Spasioci su se rastrčali po plaži, smrknutih lica, sa pištaljkama i voki-toki aparatima, urlajući i praveći hajku na nedužne kupače, terajući ih iz vode, jer posle uvođenja novih bezbedenosnih mera, na Adi je zabranjeno kupanje od 19 h do 10 ujutru, kao i preplivavanje jezera.
Već više od mesec dana selo Badnjevac, u okolini Kragujevca, nema vode. Već više od mesec dana 351 domaćinstvo ovog sela snalazi se kako zna i ume, jer je voda u seoskom vodovodu, nakon svih upozorenja zdravstvenih inspekcija, zatvorena. Razlog je, zvanično, veliki dug propalih seoskih preduzeća, koja vodu plaćala nisu. Ipak, veći i realniji razlog je to što je ta voda, već godinama, tako zagađena da ne samo da se ne preporučuje za piće ili kuvanje, ni za ljude, ni za stoku, već ni za zalivanje bašti.
1165 ljudi u srcu Srbije nema vodu.
Švajcarska je zemlja čuvena ne samo po bankovnoj tajni, Davosu, Hajdi, siru i čokoladi, nego i po čestim referendumima, na kojima se odlučuje da li neka od takozvanih inicijativa ima da bude prihvaćena ili odbijena u parlamentu. Vest je obišla svet: na poslednjem referendumu prihvaćena je inicijativa koja se založila za zabranu dalje izgradnje minareta u ovoj zemlji.
Ne, stvari nisu crno-bele, ma koliko prizivale slatko likovanje svih otvorenih i prikrivenih mrzitelja islama, ili zgražanje pobornika ljudskih prava i verske tolerancije. Švajcarska je zgranuta više od svih posmatrača šamarom koji je dobila od - sebe same.
Još koliko dan pred referendum procenjivano je da će protiv ove nečasne inicijative, koju je pokrenula Švajcarska narodnjačka partija (SVP), glasati najmanje 60 odsto glasača. Dogodilo se suprotno - 57 odsto ih je glasalo za zabranu.
Vest koja se u poslednje vreme nekako očekivala, kao logična, ili senzacija za medije? Uhapšen je poslednji haški optuženik, Goran Hadžić. Na Fruškoj Gori. Dakle, sve vreme je bio tu negde, kraj nas, samo nam nije bio vidljiv.
Od magacionera, do predsednika tzv. Republike Srpske krajine. Od radnika i člana komunističke partije, do nacionaliste, saradnika policijskih struktura ... Kažu da je u ono tragično vreme veoma dobro zaradio trgujući drvenim građom. Preselio se u Srbiju, u Novi Sad. Njegova porodica danas poseduje pozamašnu imovinu. – Otprilike tako izveštavaju mediji.
O svojevremenom nestanku Gorana Hadžića pisao sam jedan blog. Pre oko dve godine.
Na B92 nađoh tekst pod naslovom „Šta se sve proizvodilo u SFRJ?“, što me navede na razmišljanje šta smo sve izgubili a mogli smo imati i to i još više, i ne samo Srbija nego i svi ostali delovi SFRJ. Umesto toga, uništiše zemlju, uništiše firme i uz ogromne žrtve napraviše od svih država neznačajne državice a od naroda sirotinju.
Većinu pogodi ona kletva imao pa nemao, samo mali broj koji nije imao sada ima, što ne znači ni da će oni stalno imati.
Ukoliko išta znamo o ljudima, onda je to da vole da se dele. Na kauboje i indijance, partizane i Nemce... kao i u svim beogradskim školskim dvorištima 1980-te, i u dvorištu OŠ „Stevan Sinđelić" je među osmacima i naprednim sedmacima, zamenivši dve pomenute, zavladala podela na hipike i pankere. I ostalu devedesetprocentu masu koju ta podela nije ni najmanje zanimala. Treba li reći, pripadao sam devedestprocentnoj masi. Pripravništvo u rok grupi bez bubnjara bi me verovatno ubrojalo