Vladimir Putin je, u subotu, došao u Sloveniju da u crkvici Sv. Vladimira oda poštu sinovima Rusije. Pre sto godina, tokom Prvog svetskog rata, je samo pod jednom snežnom snežnom lavinom poginulo 110 ruskih ratnih zarobljenika. Bila je to već treća lavina, pre nje su dve pod sobom pokopale bar 360 njih. Ni danas se ne zna koliko je tačno ruskih zarobljenika poginulo ne samo pod tom lavinom, nego i od drugih lavina, teškog mraza, iscrpljenosti i rada na prisilnoj gradnji planinskog puta preko planinskog prelaza Vršič, pod graničnim prelazom Ljubelj, u Julijskim Alpima, na 1611 metara nadmorske visine, koji je za Austriju bio od strateške važnosti. Zbog toga je deo korpusa od deset hiljada zarobljenika, koliko ih se tada nalazilo u logorima u Sloveniji i mahom su dovedeni sa Galicijskih ratišta, poslala da gradi taj put i usput umire. Pretpostavlja se da je, prilikom te gradnje, život izgubilo oko hiljadu ruskih zarobljenika. Austrija ih nije štedela.
Novac je nešto s čim se susrećemo u svakodnevnom životu, nešto što upravlja našim sudbinama, sudbinama naših roditelja, dece, unuka... Novac je, ponekad, ono što nam određuje sudbine, što nas nagoni da napustimo grad u kome smo odrasli, prijatelje, rodbinu, porodicu, novac je ponekad ono što ljude održava u lošim i disfunkcionalnim brakovima, a ponekad i jedina stvar koja ženu ili čoveka čini srećnim: stvar koja kupuje kozmetičke tretmane, ulepšavanja, cipelice, tašnice, ogrlice, seksualne igračkice, a ponekad, boga mi, i čitave partnere... U Srbiji se često za previše
Путујем јуче прво до Париза возом из Женеве, после овде до Блоа, у долини Лоаре где се сваке године одржава једна лепа конференција из моје области. Путјем и гледам она непрегледна поља, и личи ми на познате
Srpsko društvo se doslovce raspalo. Političke stranke obesmislile su demokratiju, ekonomisti ekonomiju, ljudi u kulturi više ne veruju u vlastitu misiju a novinari u moć medija da išta menjaju. U tom kontekstu, oproštaj od Nebojše Popova oproštaj je sa jednim od poslednjih predstavnika generacije javnih intelektualaca koji su verovali u vlastitu društvenu ulogu. Koji nisu tražili smisao već su ga stvarali ― ubeđeni da će naše društvo biti upravo onakvo kakvi smo i mi u njemu. Koji nisu pasivno prihvatali mišljenje većine. Koji su postavljali pitanja. Izražavali sumnju. Apelovali. Protestvovali... Jednom, kad opet rešimo da postanemo društvo, toga ćemo se svakako setiti ― do tada, putujte gospodine Popov u vašu Republiku...
Прошла недеља је имала неколико не-обичних дана.
Једног од њих сам била на сахрани. Нећу о томе како сам успела да закасним на опело, ни о томе где су се дели они некадашњи таксисти који су знали све корисне пречице. (Заиста, да ли су се у међувремену
Već za vreme nedeljnog ručka je moja Roditeljica počinjala kritički da me merka, i mrmlja: »Trebalo bi je oprati«. To je bila više konstatacija sa imperativnom tačkom na kraju, no pokušaj dijaloga sa Ocem koji je, preko puta nje, vodio bitku sa supenim rezancima. Zamenica iz njene higijeničarske rečenice je mogla da se odnosi i na stolicu na kojoj sam sedela, i na zavesu koja se krila iza mene, ali iskustvo nedeljnih