otpevao je to omiljeni dečiji pesnik još pre 20 godina, hteli smpromene a dobili zamene. tako zaglavimo.
ako nas je nešto naučio kraj serije čiji smo kraj čekali kako bi se nastavio pisanje knjiga, to je da pobeda dolazi promenom sistema a ne zamenom igrača. u igri se pobeđuje napuštanjem.
srećno vam nestabilno leto, kiša i sunce često rode dugu
ps i da, zaboravih -
Tako, počinju da duvaju novi vetrovi. Klintonova administracija, koja nam je nanela toliko zla, i povredila mladu srpsku demokratiju u celosti, ne samo njen konzervativno-boljševički deo, odlazi polako u prošlost i nestaje sa glavne pozornice kao akter. Iza nje ostaju gorke realnosti koje se valjaju promenUti, što bi rekli Bačvani. Možemo ih menjati proaktivno, učestvujući u tim realnostima, ili sedeti na vodama vavilonskim
i roniti gorko neutešne suze, kao povređeni nepravdom Kalimero.
Nije lako životu. Ima mnogo više mesta gde on ne može da postoji nego gde može. Zapravo u čitavom svemiru procenat dobrih mesta za život se sasvim neprimetno razlikuje od nule. Preko 99% svemira odmah otpadne jer tu nema ničega što bi moglo da se organizuje u bilo šta. Svemir je uglavnom prazan prostor kojim krajnje usamljeno lutaju retke čestice atoma. (U jednom kubnom santimetru međuzvezdanog prostora nalazi se jedan do dva atoma, dok u ih u vazduhu oko nas ima
Nikolić je završio konsultacije i odlučio je da Vučiću da mandat. Bilo je malo natezanja oko održavanja konsultacija, najverovatnije je želeo da izbegne kuma, što je na kraju i uspeo. Na njegovu žalost, kum ima i produžene ruke kojima može da umrlja, čudi samo da Nikolić nije bio spreman na tako nešto jer godinama je ta produžena ruka za pljuvanje i jebanje majke na replikama bio upravo on.
Ono što je dodatno treba imati u vidu posmatrajući ovu farsu Dragičinog muža koji pokušava da bude predsednik je da je opet propuštena prilika da se poštovanjem
Priznajem da ova fotografija nema mnogo veze sa blogom koji će uslediti. Mis'm, mogle bi tu svakakve asocijacije da se nađu... ali nije to namera.
Da sam stavio neko od lica koja imaju veze sa sadržajem bloga, na primer OVOG
OVOG
Sećate se ove devojčice?
Serijal bajkovitih priča o njoj se emitovao u vreme mog detinjastva, i sve sam odgledala onoliko puta koliko se to tad moglo.
Za sve je kriva moja bivša nesuđena tašta. I majka. I Milka Planinc. I dve babe. I tetka iz Italije...
Možda bih ja bio ovakav čudak i ludak i da sam se rodio u normalno vreme i u normalnoj državi. I sa normalnom rodbinom. Mada, sumnjam. U većini normalnih država snabdevanje osnovnim prehrambenim i tekućim potrepštinama prilično je jednostavno - odš u radnju i kupiš šta ti treba.
Kako dekadentno!
Prošli put, pre svega zbog obima, ne pomenuh nijednom rečju kulturu. Neću pokušavati to da nadoknadim, ali počinjem stihovima iz epa Mem i Zin (Mem û Zîn), prvog velikog kurdskog pisca Ahmeda Hanija. Ep je nastao nešto više od veka posle bitke kod Čaldirana, dakle 17. vek. (Izvinjavam se što ni ne pokušavam da prepevavam sa engleskog)
"If only there were harmony among us,
if we were to obey a single one of us,
he would reduce to vassalage
Turks, Arabs and Persians, all of them.
We would perfect our religion, our state,
and would educate ourselves in learning and wisdom..."