Moram nešto da priupitam - šta je to više sa tim inspekcijama? Tačnije, znam šta je. Imaju moć pa se iživljavaju. Nego, šta je to sa narodom koji ćuti? Prosto je neverovatno do koje granice ide strah od ovih službi, pa se skoro nikada ne iznose u javnost sve one priče koje ljudi prepričavaju u četiri oka dok im sa čela kaplje znoj, neprirodan i nezdrav, znoj straha i muke. Koliko puta ste čuli rečenicu "Ako hoće nešto da ti nađu gotov si"? Kakva strahota. Mene još od vremena Slobodana Miloševića užasavaju ovakve rečenice do granice da poželim da organizujem miting, vas ne?
Kao da nije dovoljno što su zakoni polupismeni, pričaju mi ljudi, pa te recimo teraju da: da bi dobio pib mora prvo inspekcija da dođe da vidi poslovni prostor, sa sve ugovorom o zakupu, koji ne možeš da sklopiš jer nemaš pib. Možda ovo i nije zakon, sva sreća pa nemam nikakve firme na svom imenu pa ne moram ni da saznam baš u detalj, možda je ovo samo još jedna igrarija inspekcijskih službi, čija predstavnica dok gleda neke papire u prodavnici u komšiluku izjede pola kutije Rafaela i pola kutije Mocarta, sve bacajući papire na pod. Na neki uvrnut način joj se divim - treba tolike slatkiše izjesti. A pojedene slatkiše plaća naravno trgovkinja koja sigurna sam nema veću platu od 200 evra. I nisu ti slatkiši najgore što sam čula o inspektorima, šta više, ali ne mogu da se ne zgadim nad idejom da se iz obesti pojede kutija slatkiša. Zgadi mi se bukvalno do povraćanja. Kad pitam - kako ih nije sramota - svi mi se smeju i govore mi da sam luda i da živim u zemlji čuda, da očekujem nemoguće i da "Naravno da se tako ponašaju".
Šta je sa svim onim pričama o inspektorima koji čim se pojave na vratima prodavnice kažu "Ja pušim ovu vrstu cigareta" što znači "Ja sada od vas prosim boks cigareta i nije me sramota iako imam platu od koje mogu da kupim sebi cigarete".
Naravno, neću ni pričati o astronomskim ciframa koje naplate iz obesti samo kako bi eto ljudima u dva poteza upropastili živote, jer oni su moćni i mogu da rade sve što požele. Ovo svi jako dobro znamo, ali ćutimo, plašimo se, zubi nam cvokoću, o ovome pričamo samo u četiri oka sve razmišljajući "Valjda nema neka nadzorna kamera".
Da li sada treba da mi bude frka? Hoće li posle ovog teksta doći inspekcija u neku prodavnicu ili firmu nekih mojih prijatelja da naplati porez na svoju cenjenu nedodirljivost?
Ne znam za vas, ali meni je muka, ne želim ove ljude ni da vidim, nadam se da neću ni morati, verovatno bi me uhapsili i oduzeli mi... hm... pa evo ovaj kompjuter, jedinu materijalnu vrednost koju posedujem. Iako ćete verovatno misliti da sam luda, samo želim da kažem, dok mi se stomak prevrće - kako ih nije sramota!