Tako kako je naglo buknulo, tako brzo je i sagorelo. Što je potpuno prirodno.
Probudili su se sutra ujutro i setili se koliko novca su dužni. Dete dobilo trojku, stara-majka ima jako povišen pritisak, treba ići kod lekara... Čekaonice. Setili su se da prvi u mesecu viri iza ćoška i da sad već decenijama ne mogu da skupe dovoljno da plate račune i sve ostalo. Između deset dosadnih, zamornih i skupih obaveza hodali su ulicom i videli majku sa detetom kako leži na ulici i prosi. Okrenuli su glavu na drugu stranu, žao im je, ali imaju svoju muku. Opet je hladno.
Ko je dakle neprijatelj?
Onaj ko predlaže da svi oni koji rade u nekim marketima, bankama i raznim firmama ostanu bez posla i da u isto vreme oduševljeno kliču ime onoga koji ih je ostavio na ulici. Onaj ko predlaže da uspešni i vredni odu i prestanu da plaćaju poreze ovoj državi. Onaj ko nas poziva da pomognemo baki na Kosovu, a u isto vreme pušta baku u Novom Sadu da umre, gladna, zaboravljena i bez trunke dostojanstva. Onaj ko studira u Londonu, a ostalima predlaže da idu u Afriku i Aziju. Onaj ko poručuje da je razbijanje demokratija. Onaj ko ne zaustavlja rušenje, a to mu je posao i ima mogućnost da to i uradi. Onaj ko nam preti neredima i pozivom u rat. Onaj ko uporno viče da mu je stalo do deteta na Kosovu, a kada vidi golo i boso dete u Beogradu okreće glavu na drugu stranu. Onaj ko kaže da mu je stalo do deteta na jednoj za njega svetoj zemlji, a ostavlja na slobodi popa koji je potpuno upropastio decu na drugoj za njega svetoj zemlji. Onaj ko godinama u skupštini skuplja prašinu.
Eto to su sve neprijatelji građana Srbije.
A Albanci? Pa poslednje što Albancima sada treba je da povređuju Srbe. Ali i to će se nažalost događati, kao što će nažalost Srbi i dalje povređivati, pretiti otkazima, pozivati na nasilje, dozvoljavati da ginu, zastrašivati i lagati Srbe.
Odvratnih ljudi ima svuda.
A mi ćemo morati da platimo račune. Bez obzira da li radimo u vladinim kancelarijama ili u banci ili u supermarketu ili na pijaci.