Imam još koji dan pre nego krenem da radim duplo radno vreme, pa ko velim da podelim sa Vama lično priznanje i iskustvo. Drugi ljudi misle da nisam lenja i da ne odustajem lako. Istini za volju, ja sam jedna razmažena i osrednje lenja osoba koju su roditelji mnogo voleli i sve dozvoljavali. Kad mi se ne svidja u školi mama pise opravdanje, kad me muči šefica na poslu ja već mislim o drugoj firmi. Malo trpim ali baš malo, tek toliko da mi ne bude žao ali, velikih žrtava, nemam. Danas, vidim da me ta osobina koči u teranju stvari do kraja. Onda, istina je da znam da čovek nepretano teži lenjosti a stvari haosu i da je dobro stati tome na put. Ne služe li tome institucije društva, prisila, umetnost ili već koje instiitucije - labavije i jače.
Ove teme me interesuju od kada sam i sama postala roditelj i to gde su granice, šta da dozvolim a šta ne i koliko je dobro terati do kraja, ali me najviše zaokuplja koliko trpeti i šta. Medjutim ovaj blog uopšte nije o vaspitanju dece - ovaj blog je o vaspitanju i disciplinovanju samog sebe, tačnije mene i onih koji bi to da preispitaju kod sebe.
Često imamo goste, navikli smo se na njih kao na komšije u Beogradu. Razni ljudi pa i priče i iskustva drugačije. Mnoge sam i upoznala tako što su preko prijatelja pitali da budu kod nas neki dan. Ovog leta u posetu nam je došao interesantan čovek.
Vremeno sam naučila da selektujem informacije koje primam. Čula sam kad dolazi i koliko ostaje, pominjao je neku trku ali dalje nisam slušala. Prijatelj moje porodice - znači, ne moram da se brinem i to je za mene bilo dovoljno.
Taj naš gost ima sajt koji je posvetio sportu, trčanju i zdravom životu. Ja se mislim, čoveče, ko u Srbiji trči i koga je briga u svetlu svakodnevnih problema da juri po parkovima bez cija. U to vreme sam čitala Basarinu parkinsonovu bolest (haha!!!)
Ipak dan za danom, slušajući ga, odlučim da se zainteresujem za njegov sajt. Otkrijem razne stvari o trčanju, hrani, zdravijim obrocima za moje dete.
Te nedelje sam otišla i kupila patike za trčanje, prve u životu, i, počela onako bez cilja da trčkaram po kraju da vidim hoću li to pondeti uopšte. Mislim, mnogo je bolje tada izgledalo da slobodno vreme provodim uz net ili neki film ali odlučila sam da dam šansu trčanju.
Ubrzo posle toga - stigao je za mene neverovatan predlog da probam da trčim polu maraton u Amsterdamu. To mi je, toliko, pre par meseci, bilo nezamislivo. kao da mi je neko rekao da ću putovati na Mesec.
Moj ljubazni gost mi je napravio plan treninga i ja sam počela da ga ispunjavam. Grizla me je nevidjeno savest kad propustim neki trening. To je za početak bio odličan znak. Kako sam počela da trčim, počela sam da vodim više računa i o hrani. Malo sam gledala sajtove, pa sam malo počela da obilazim bio radnje, odjednom mi se ukazala potpuno nova dimenzija kuvanja, spremanja obroka u kombinaciji sa fizičkom aktivnoću. Iskrena da budem, bilo je dana kada je bilo grozno teško izaći uveče i trčati po hladnom vremenu. Opet - trčanje napolju teralo je stres i davalo mi neverovatan osećaj ličnog zadovoljstva što sam uspela da se mrdem. Bila sam ponosna na sebe.
Ipak u Amsterdam sam otišla sa ciljem da istrčim samo trku zadovoljstva od 5km. Sledeći cilj koji sam postavila je pulumaraton-Beograd a onda maraton New York.
I tako smo se skupili u Amstedamu. Neki iz Norveške, neki iz Srbije, poznati domaćini i kolege sa faksa koji žive u Holandiji, mi gastosi iz Nemačke, ceo naš zanimljivi tim. Druženje nekoliko dana pre trke i dan posle. Zajednička večera, prepričavanje utisaka. Imala sam utisak da su se svi napili energije. A pozitivne energije je bilo na svakom koraku. Svi ljudi oko mene na startu došli su da ispune neki svoj mali ličini cilj i da proslave pobedu nad svojom lenjošču. Osećaj je bio neverovatan. Bilo mi je lepo. Kao na izletu u školi.
Sad sam se već ozbiljno primila na ideju da treniram za maraton. I nekako sam sigurna da kroz ovo vežbam ne samo telo već i duh.
A i zanimljivo je...trčanje u stvari uopšte nije dosadno.