Autor: Rodoljub Šabić
Stiven Kon, izvršni direktor američkog Nacionalnog centra zviždača u pištaljku iz Vašingtona, posetio je pre nekoliko dana Podgoricu. Naravno, čak i slabo upućeni znaju, da razlog njegove posete Crnoj Gori, bez obzira na „zviždače" i „pištaljku" iz njegove titule, nije bilo ništa ni nalik muzičkoj manifestaciji. Razlog je bilo predavanje koje je, na temu „Prijavljivanje korupcije - zaštita zviždača i javni interes", održao na velikom skupu održanom u Upravi za kadrove Crne Gore.
Šteta je što se „zviždanje" kod nas slabo čulo, što naša javnost o sadržini predavanja nije čula i nešto više od sporadičnih odjeka koje su preneli samo pojedini mediji. Jer, govorio je o stvarima koje su i za nas itekako aktuelne. Pored ostalog podsetio je na, još 2007., objavljene rezultate istraživanja svetski čuvene revizorske kuće PricewaterhouseCoopers. Rezultati tog istraživanja sprovedenog u 40 zemalja sveta u preko 5.000 institucija i kompanija su govorili da su u nekih 43% slučajeva korupcija i prevare razotkrivene zahvaljujući „zviždačima u pištaljku", insajderima. Rezultatima istraživanja, na koje je podsetio g-din Kon, mnogi su tada možda bili iznenađeni. Međutim, i rezultati drugih istraživanja objavljeni u 2008., kao što su oni koje su objavili profesori Dyck sa Univerziteta u Torontu i Morse i Zingales sa Čikaškog univerziteta ili onog koje je sprovedeno od strane asocijacije „Ovlašćeni istraživači prevara", potvrdili su ovaj, čak i veći doprinos insajdera u borbi protiv korupcije. Ovo drugo istraživanje je doprinos „zviždača u pištaljku" u razotkrivanju korupcionaških afera i prevara „podiglo" na čak 50%, što je daleko više od procenta koji otpada na aktivnosti formalnih mehanizama kontrole i revizije ili akcije policije.
Naravno, država koja od insajdera očekuje ovakav ili sličan doprinos mora imati i zakone koji će ih, ako ništa drugo, bar štititi od zlostavljanja na poslu, različitih oblika „odgovornosti", otkaza. Mnoge države odavno ih imaju. U SAD npr. prvi je donet još u XIX veku, a kasnije još 50-tak.
Zanimljivo je da rezultati istraživanja pokazuju da su u visokom procentu insajderi rukovođeni motivima koji nisu lukrativni. Ljudi se, dakle, vrlo često suprotstavljaju korupciji i kriminalu ne zato da bi sami nešto stekli, već radi zaštite javnog interesa. Ipak, neke države svojim zakonima osim zaštite od neprijatnosti nude insajderima i odgovarajuće ekonomske stimulanse i nagrade. Primera radi, prema federalnim zakonima SAD, insajder koji razotkrije korupcionaški ili kriminalni slučaj koji je bio na račun javnog sektora odnosno vlasti, ne samo da je zaštićen od neprijatnih konsekvenci, već može da računa na iznos od 15% do 30% povraćenog novca.
Kakav je to kontrast u odnosu na naše prilike suvišno je i govoriti. Mi nemamo ni sličan zakon. Zapravo, uopšte i nemamo zaštitu insajdera. A imamo evidentne primere ljudi koji su „progovorili" i dali bitan doprinos borbi protiv korupcije u svojim sredinama i podjednako evidentne primere brutalnog „revanša", kome su po pravilu ti ljudi bili izloženi. A predstoji nam usvajanje Zakona o tajnama i Zakona o izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama što je zaista dobra prilika je da se unošenjem odgovarajućih rešenja u bar jedan od njih učini prvi, značajan korak u zaštiti insajdera. A priliku čini još boljom to što postoje dobro artikulisana rešenja od kojih se, verovatno najkvalitetnije, u obliku amandmana koji je, odazivajući se na inicijativu Poverenika za informacije podneo Zaštitnik građana, već nalazi u Narodnoj skupštini.
Hoće li dobra prilika biti (ne)iskorišćena?