Jutro. Hladno. 3 stepena. Ja jedva cekam da se spakujem u 18-icu, pa makar ona i bila krcata ljudima koji se ne peru. I uđem, i lepo se spakujem pritom pazeći na svoj lični prostor ali i poštujući lični prostor drugova saputnika.
Na sledećoj stanici jagma da se uđe u autobus. Sasvim razumljivo - napolju je hladnoooo i ljudi žure na posao. Ulazi starija gospođa, 160cm visine, oko 70-80kg, ne bih se usudila da tvrdim, ali dovoljno da izgleda kao kugla koja je malo spljoštena odozgo i nataknuta na zdepaste nožice. E, sad, ova gospođa, ulazi jaaaakoooo polaaakooo i izgleda kao da ne zna gde bi se smestila...a, realno, nema ni gde, pošto je autobus krcat, jesam li to pomenula...elem, utom iznervirani "sledeći u redu za ulazak u autobus" čovek malo pogura gospođu kako bi ušao. Revoltirana gospođa ufće i pufće, i izgovara standardni "sačuvaj bože, savšta" repertoar.
Gospođa dolazi do mene i bukvalno kreće da se gnezdi...kao prerasla kvočka...vrti okolo guzicom kako bi nas rasterala. I sad, pošto joj niko od nas okolo nije ustupio ni cm prostora (nije da smo imali izbora, prostora nije bilo), gospođa odlučuje da se malo silovitije gnezdi. Na šta meni izleće:
"Sigurna sam da to može i nežnije, gospođo." očigledno na veliku radost gospođe koja je sedela u blizini koja se slatko nasmejala