Dok sam jos citala Guardian jedna od omiljenih rubrika mi je bila "Bad Science" sa prigodnom ilustracijom Frankensteina umesto slike autora - Ben Goldacrea. On jednom nedeljno daje prikaz objavljenih naucnih studija koje nemaju veze s mozgom. (digresija: secam se jedne gde je izvesni naucnik pokusao da dokaze da visak hormona suprotnog pola u toku embrionalnog razvoja dovodi do nastanka gej ovaca). Da se razumemo, sam Guardian u svojoj uredjivackoj politici vrlo obilato koristi tzv. stil slobodne interpretacije autora (orig. opinionated style) umesto cinjenicnog (orig. factual style) koji bismo od izvora informacija ocekivali.
Prvi put sam svoje misli na ovu temu formalno organizovala kada sam pocela da spremam ispit iz akademskog engleskog (IELTS) sa Charles Robertsonom. Jedna od vestina koja se od kandidata za akademca ocekivala je bilo raspoznavanje razlicitih stilova pisanja. To se u Srbijici u skoli ne uci. Cesto kasnije ljudi prema svom individualnom nahodjenju vide skrivena znacenja i tamo gde ih nema.
Dok je pojam spinovanja u politici svima vrlo blizak (setite se samo "dokaza" o postojanju oruzja za masovno unistenje na osnovu kojeg je zapocet rat protov Iraka), spinovanje u nauci je nesto o cemu ljudi koji se njom ne bave retko razmisljaju. Neki put autor to radi iz nehata, opijenosti svojim poslom, neki put iz interesa, zato sto to ide u prilog njegovoj tezi, prethodnom radu ili budzetu. Svako ko je ikad radio tzv peer review za naucni casopis zna o cemu govorim. Posle toga, kad nedovoljno pazljiv ili edukovan citalac stekne utisak da je nesto sto je na nivou spekulacije uzrocno-posledicna veza, pa to prenese siroj javnosti, moze da izazove pozar neslucenih dimezija.
Ne znam koliko vam je ovaj tekst interesantan. Mozda bi vam bilo interesantije da citate „Bad Science". Probajte. Na ovom svetu ima toliko stvari o kojima ne znamo, da nema potrebe na one o kojima znamo izvrcemo.