Još jedan gol sa pola terena, lep kao i onaj koji je postigao Stanković u Đenovi. Ovoga puta u Jokohami. Međutim, gol nije priznat, a sudija je strelcu dodelio crveni karton. Strelac famoznog gola bio je trener Nagoje.
Odluku sudije Piksi je, uz osmeh, prokomentarisao: Ali, sudija, bio je to lep gol. Ipak, ostatak utakmice trener Nagoje je posmatrao sa tribina.
Fudbalsko remek delo Dragana Stojkovića, bivšeg igrača Crvene Zvezde i reprezantativca Jugoslavije, očaralo je i Japan i čitav fudbalski svet.
..............................................
Beleška na margini:
Za one koji ne vole fudbal, a vole poeziju:
BALADA O STOJKOVIĆIMA
Bije batinaš, bogme svojski raspalio,
puca nam koža, lete mrvice mesa;
bije sat, bije dva, bije tri,
otkud mu toliko štapova i besa?
Udara bogato, udara od sveg srca,
već mu se lice od napora krivi,
gubi dah, zastaje, prediše, više ne može,
ipada mrtav umoran,
a mi živi.
Poređaju nas vezane uza zid,
pucaju u nas, - prska nam lobajna,
prska cevanica, podlaktica, koska,
otežasmo od olova u telu.
Dođe i veče. Umorili se strelci.
Odvezuju nas, psuju nam Boga i majku.
Sa streljanja se vraćamo kući
ko s posla,
i dok se u kujni podgreva večera
žene nam krpe rupe u odelu.
Posle večere pregledam domazluk:
zakrpim krov, poduprem ogradu,
nakupim kišnicu u kace i aranije.
U to i spavanju vreme. Pre no zaspim
kažem ženi: vešaće me u pet,
gledaj da me probudiš nešto ranije.
Ujutru vešala, nova novcata, čvrsta,
užad jaka, dželati obučeni,
- ruku na srce, ničemu zamerke nema.
Vešaju nas brzo, vešto i lako.
Visimo tako obešeni do mraka,
vreme je večeri, skidaju nas, - mi živi,
svi nas tuku i psuju; ali ako.
Sutradan zorom dovuku granja i drva,
naslažu lomaču, za nju nas gole vežu,
prinesu šibicu,
potpale,
i gori tako, gori nedelju dana,
cela varoš od pepela posivi.
Kada sve dogori, mi izadjemo iz dima,
kraljica pada u nesvest, a kralj
trlja oči i gleda nas zaprepašćen:
Sunce vam vaše, pa vi opet živi!
Rastržu nas konjima na repove, raspinju nas na točku,
seku nam glave, ruke i noge - strašno!
Streljane nes vešaju, poklane nas guše,
ne znamo zašto, a nije ni važno.
Sudijama je već svega dosta!
Smenjuju strelce, otpuštaju vojnike,
dželate vešaju - oni im kao krivi.
Pa opet na nas: te topuzinom, te topom,
te vešaj, te seci, te kolji!
A mi živi.
Nije tu nešto u redu, šapće narod,
to neko štiti sudije od greha!
A i nas hvata zebnja pred san:
nismo besmrtni, neće to dugo ovako,
doći će jednom i nama kraj,
nećemo izdržati,
i umrećemo
od smeha.
(Lj. Simović)