U susret internacionalnoj 2010. godini napisao sam i na personalnom internet prostoru objavio tekst pod naslovom „Staro leto dvadeseto". U duhu konfesionalne tolerancije i poštovanja oba kalendara, odnosno obe Nove godine, isti tekst, skraćen samo za poslednju rečenicu, ponavljam na ovom mestu. Ako nekoga zanima i ta rečenica, može je pročitati ovde.
Sledi pomenuti tekst:
Uobičajena politička dihotomija na poziciju i opoziciju u Srbiji odavno ne postoji. Možda se uzrok, ali ne i opravdanje, može tražiti u decenijama dugom jednopartijskom sistemu, u kome različitost prosto nije bila poželjna. Jedinu i to neformalnu opoziciju komunističkom režimu predstavljale su disidentske grupe intelektualaca, no, one su, u samoupravnom poretku, u kome je Platonova piramida idealne države bila postavljena naopako, već samom tom činjenicom bile marginalizovane, svedene tek na senku senke.
Na institucionalnu opoziciju, odnosno na višepartijski sistem, Srbija je čekala (da, to je prava reč) gotovo pola veka. Suštinska promena nije bila posledica unutrašnje potrebe društva da se menja, jer populacija odrasla na Brozovoj „humani" za to nije bila sposobna, nego je došla kao eho globalne političke erupcije. Nažalost, rušenje Berlinskog zida ovde nije shvaćeno figurativno, tako da je umesto sistema, doslovno srušena federalna država. Demokratija je u pravnoj naslednici te ruševine takođe shvaćena kao negativna i nametnuta, baš kao i opozicija, koju je ideološka naslednica stare Komunističke partije promovisala u glavnog "unutrašnjeg neprijatelja". A kada se pomisli na unutrašnjeg neprijatelja, naročito kada je on podržavan spolja, u Srbiji se neminovno pomisli i na razne službe državne bezbednosti, na intrige i druge "narodne igre", kao deo tradicionalnog političkog folklora. Naređenje je odmah izdato. Zadatak je bio jasan.
Tako smo na samom početku parlamentarizma u Srbiji imali prilično apstraktno ulje na političkom platnu, na kome su boje do te mere bile pomešane, a figure nepravilne, da se tek u obrisima mogla primetiti razlika između pozicije i opozicije. Jak miris nacionalizma, poput terpentina, osećao je svako ko se izbliza zagledao u Sliku Srbije na početku devedesetih. U Kosovo su se, neko lažno, neko iskreno, ali gotovo jednoglasno zaklinjali predstavnici oba formalno suprotstavljena tabora. Na uličnim i drugim skupovima, kao što su, recimo, proslave krsnih slava, i jedni i drugi su klicali otadžbini, svojatali patrijarha, vitlali dvoglavim orlom, dizali tri prsta. Štaviše, u skupštinskim redovima opozicije, i doslovno i figurativno, bili su maskirani predstavnici vlasti, setimo se ranog Vojislava Šešelja, a u vlasti su bili prikriveni predstavnici opozicije. Kasnije su i te maske pale, tako da je saradnja jednih sa drugima bila transparentna. Tvorac apstraktnog platna uspeo je u svojoj "umetničkoj" nameri: forma je zadovoljena, a linija, a to znači suština, s predumišljajem je zagubljena.
Dvadeset godina kasnije, slika je nepromenjena: deo opozicije je na vlasti, zapravo podržava vlast, a deo vlasti je ponekad u opoziciji. I jedni i drugi se nepromenjeno kunu u Kosovo kao teritoriju, i jedni i drugi se deklarativno zalažu za Evropsku uniju, i jedni i drugi su za potpunu saradnju sa Tribunalom u Hagu, i jedni i drugi su Mladićevi i Hadžićevi jataci, i jedni i drugi su protiv ulaska Srbije u NATO, i jedni i drugi su nesvrstani, i jedni i drugi su za ravnopravno strateško partnerstvo sa Rusijom, Kinom, Libijom, Irakom, Kongom, Hondurasom, Sao Tome i Principe, SAO Krajinama, njihovim Krajišnicima, Plavšićima i ostalim Ljajićima, i jedni i drugi su protiv korupcije i kriminala, i jedni i drugi su ogrezli u korupciji i kriminalu, i jedni i drugi su za poštovanje ljudskih prava, i jedni i drugi krše ljudska prava, i jedni i drugi su isti: nečasni, bestidni, ljigavi, prljavi, buljavi, kuljavi, alavi, balavi, žvalavi, smrdljivi, lažljivi, kradljivi, svadljivi, pomirljivi, bezlični, trolični, cinični, ironični, smešni, grešni, ješni, jednom rečju - fuj.
Sve je u državi Srbiji pomešano i sve je od države Srbije u vidu pomija prosuto pred biračku marvu. Srbija je svinjac u kome nas politički farmeri na čelu sa predsednikom Tadićem tove sopstvenim "ideološkim" govnima i uživaju kako ih lako i naivno gutamo. Srbija je svinjac u kome smo samo domaća stoka za njihovu političku trpezu. I šta se stoke tiču ljudska prava, kada je ona stoka? Šta je se tiče lopovluk u pojedinim farmama (čitaj ministarstvima), kada stoka ne treba novac? Šta je se tiče reforma sudstva, kada za stoku važe neki drugi zakoni? Stoka je stoka, i to treba da ostane. I šta onda znači što smo posle dvadeset godina stigli tek dotle da podnesemo kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji?
Nikada nam, kao u ovim gladnim godinama svetske krize, nije bilo potrebnije jedinstvo, nikada nije bilo važnije da zbijemo redove i u miru i tišini obora zvanog Srbija posmatramo gazdu kako uvek i svuda demonstrira svoju drugost, svoju svestranu ljudskost, svoj enciklopedijski duh. Nikada nije bilo značajnije da slušamo kako se po potrebi jasno i konkretno izražava, a kako ponekad svesno ostaje nedorečen. Važno je samo da pažljivo slušamo i gledamo tu neponovljivu figuru, tog sveznadara, i da, diveći se, sačekamo da nas pozove da dobrovoljno izađemo na stočnu pijacu kako bi sa nama, a uz pomoć vernog i večnog Rasima Ljajića, trgovao. Za sada možemo da budemo spokojni i da u miru grizemo sopstvene repove, jer to vreme još nije na vidiku.
Kada bi smo sada izašli na pijacu, kako reče gazda, stalo bi sve u našem oboru: ne bi bilo investicija, ne bi bilo novih radnih mesta, ne bi bilo reformi. Ne bi bilo života. Zato je suviše glupo da se zamaramo, da usput trošimo nagomilano bogatstvo i da rizikujemo da nas, prema zakonu ponude i tražnje, preuzme neki drugi gazda, recimo Tomislav Nikolić. Ne, za to stvarno u ovom trenutku nema potrebe. Postoje, istina, male nesuglasice među farmerima iz vlasti, ali - rešiće to Boris. On sve rešava i za sve je nadležan. Ponekad mu se Ustav kosi sa ambicijama, no, Ustav je ionako mrtvo slovo na papiru, a on je, kao natčovek, iznad propisa. Bila bi prava grehota da suvoparno štivo sputa bujicu ambicija koju predsednik ejakulira svuda oko sebe, ambiciju kojoj se podjednako dive i lideri drugih stranaka. Uostalom ta ambicija je kumovala u prekomponovanju opozicije i pojavi Srpske napredne stranke. Prilično pouzdano se može reći da je Boris Tadić njen osnivač i ideolog, što je posredno priznao i neverni Toma kada je pohvalio i prisvojio politiku i ciljeve Demokratske stranke i javno se kandidovao da je sprovede u delo. Dakle, ni u tom pogledu više nema razlike između pozicije i opozicije. I jedni i drugi su isto, jednom rečju - fuj!
Nova godina je pred nama i ništa osim toga neće biti novo. Predsednik Tadić će se potruditi da svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje, da se svakoga dana redovno pojavljuje na malim ekranima, da se petlja i gde treba i gde ne treba, da edukuje i opominje stoku, da je podseća na njen identitet, da je i dalje hrani sopstvenim političkim govnima, da u znoju i suzama održava jedinstvo pozicije i opozicije, odnosno njenih farmera i vlasnika naših sudbina.
Ostaje nam samo da sačekamo da nam taj divni čovek poželi srećno novo leto i uspešno roktanje u oboru zvanom Srbija.