Imao sam nameru da pišem tekst o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o njenom sveštenstvu i monaštvu, o njihovim međusobnim podelama i sukobima, o zloupotrebi mantije, o korupciji i kriminalu, o njenom uticaju na sekularnu vlast, i obrnuto, ali sam pet dana nakon novog Vidovdana, shvatio da moj život mnogo više zavisi od jedne druge serbske kompanije, po nečemu slične prethodno pomenutoj instituciji.
Pošto sam obavio razgovor sa službenikom SBB-a, i potom u nedužnu telefonsku slušalicu ispalio rafal malokalibarskih patriotskih psovki, prekrstio sam se levom rukom i seo za tastaturu da se ispovedim. Ko je čitao tekst od početka, kako Bog zapoveda, zna šta sam nameravao, a šta sam umesto toga napisao. Ko nije, nije ništa propustio, jer ono što je inspirisalo, tačnije isprovociralo ovaj post, upravo želim da podelim sa svojom „pastvom".
Ono što vi ne znate, a oni monopolisti u SBB-u znaju, jeste da redovno i disciplinovano izmirujem sve svoje obaveze, mesec za mesec, kako za usluge televizije, tako i za usluge interneta. Ukratko, savestan sam građanin, bez obzira da li je reč o potraživanjima javnih ili privatnih preduzeća i kompanija, kao uostalom i većina mojih Vojvođana, što, naravno, zna i ministarka za budžet, čije ime, na sreću, ne znam.
U petak pre podne (12. februara), proverio sam stanje na svom SBB nalogu i nedvosmisleno utvrdio da mi usluga flat paketa ističe tri dana kasnije, dakle, 15. februara. Istog dana, predveče, putem e-bankinga, izvršio sam novu uplatu i u dijaloškom prozoru dobio potvrdu da je ona regularno obavljena. U subotu je za banke bio radni dan, znam to pouzdano jer mi je istog dana prošla još jedna uplata, što znači da sam „pre roka" izmirio svoju obavezu prema SBB-u te sam, shodno tome, očekivao da mi u adekvatnom roku flat paket bude produžen za još 30 dana. S obzirom da u subotu to nije učinjeno, a da je ponedeljak za mnoge firme, ne i za SBB, bio neradni dan, pozvao sam novosadsku ispostavu ove kompanije i dobio odgovor da ću konekciju, koja je već bila prekinuta, dobiti u toku sutrašnjeg dana. Taj dan je danas (utorak), a redove koje upravo ispisujem čitaćete tek sutra jer su me monopolisti iz SBB-a još jednom slagali i rekli da uplata nije izvršena. Može im se, nema šta. Nema potrebe da obrazlažem da sam u međuvremenu u banci proverio da li je nalog zaista realizovan i da sam dobio potvrdan odgovor, kao i da sam, zahvaljujući SBB-u, koji se krajnje neprofesionalno poneo, propustio da posredstvom interneta obavim svoje važne poslovne aktivnosti. To je manje bitno u odnosu na činjenicu da je za ovu državu, i za ovu kompaniju, vreme prilično nevažna kategorija, odnosno da je veoma cenjena isključivo iz njihove perspektive. (Prema njima se obaveze moraju izvršavati na vreme, u suprotnom smeru ne mora da bude tako.) Neko će reći, a to su mi, istina ljubazno, rekli i monopolisti: „Budite malo strpljivi". Izvinite, a zašto da budem strpljiv, pitao sam onog službenika. Možda zato što sam savestan građanin? Zato što sve svoje obaveze izmirujem na vreme? Da budem strpljiv pet dana da neko iz računovodstva jedne serbske kompanije prošeta do banke i preuzme izvode, a onda da među hiljadama uplata pronađe i proknjiži moju, jer, bože moj, ne koriste e-banking. Uostalom, kao potrošača ili korisnika, uopšte me ne interesuje na koji način posluju oni čiju uslugu koristim. Uzgred, ta usluga nikada nije odgovarala zvaničnoj ponudi koju sam prihvatio i uvek sam imao tri puta sporiju konekciju od one koju sam nominalno plaćao.
Odgovor na prvo postavljeno pitanje nisam dobio, kao što nisam dobio ni konekciju. Sve što kao maltretirani građanin mogu da učinim jeste da u narednom mesecu odkažem saradnju sa ovom kompanijom i počnem da koristim ADSL vezu sa internetom. To ću svakako učiniti, mada unapred strahujem od sličnog načina poslovanja u nekoj od budućih kompanija koje se bave pružanjem internet usluga.
Na kraju, pre nego što stavim tačku na ovu kratku ispovest o jednom od realnih životnih problema sa kojima se kao građani suočavamo (da ne pominjem čekanje u redovima za pasoše, lične karte, overe zdravstvenih knjižica i sl.), a za koje državna politička vrhuška verovatno nije čula, jer ne živi u realnom svetu, moram da se vratim na početak teksta i ukažem na sličnost SPC i SBB, a ona bi itekako trebalo da se tiče ministarke finansija i nekih drugih institucija, mada su sve, kao jaje jajetu, ili, kao mućak mućku, nalik jedna na drugu.
Naime, ni SPC ni SBB za svoje usluge koje se plaćaju u gotovini ne izdaju fiskalne račune, odnosno, da budem precizniji: od mnogih prijatelja sam čuo za tu vrstu kriminala u Crkvi, a nekoliko puta sam se lično uverio u izbegavanje zakona od strane SBB. Za neupućene i nezainteresovane građane koji račune plaćaju u kešu u prostorijama SBB-a uvek dobro posluže „paragon" blokovi, tj. nekakvi štampani računi. Za one druge, koji traže „pravi" fiskalni račun, odgovor je kratak: nema (makar je tako na uplatnom mestu na Bulevaru oslobođenja u Novom Sadu). Ali: zašto su nadležne institucije neupućene i nezainteresovane za protivzakonito poslovanje? Odgovor je jednostavan: država Srbija je majka nesavesnim kompanijama, Crkvama i svakovrsnim kriminalcima, a maćeha savesnim građanima.