Rezultat tog njegovog jednogodisnjeg udarnickog rada sa "insruktorom" specijalaca je bio taj da je covek umalo ubio i sebe i mene vec na prvom zaronu. On, naravno, nije imao pojma gde je pogresio jer mu niko nije objasnio da ne treba da padne pravo na dno vec da moze da se zaustavi na kojoj god dubini on zeli. Ovo je posebno opasno kada se dno nalazi na 300 metara. Nesrecniku sam najljubaznije objasnila da mu je najbolje da ponovo odradi ceo kurs ali sa nekim drugim.
Ovom prilikom zelim da informisem sve vas koji zelite da se malo bolje upoznate s plavim dubinama o metodologiji i nacinu izbora isntruktora i ronilacke skole koja ce vam to omoguciti.
Prvo sto morate da znate je cinjenica da vem je potrebno 4 (i slovima:cetiri) dana da zavrsite pocetni kurs. Sve sto treba da znate o ronjenju moze da stane u ta 4 dana. Nakon toga cete dobiti licencu koja je dokaz da ste obuceni da budete samostalni ronioci. Na svu nesrecu, u Srbiji trenutno postoje 3-4 instruktora koji zaista znaju sta rade a ostali su "iskusni treneri specijalnih jedinica" koji ce vam sigurno uz put napuniti glavu sa kojekakvim lovackim pricama ali ce da zaborave da vam objasne koje sve rizike ronjenje nosi sa sobom i kako ih eliminisati. Vrlo je verovatno da cete pri tome biti izlozeni besomucnim preplivavanjima bazena sa i bez opreme bez ikakvog objasnjenja neophodnosti takve torture. Verovatno ce vas neki od njih terati da skacete u bazen sa skakaonice sa kompletnom opremom kao i da izvedete vezbu oblacenja opreme na dubinama od 5-10 metara (kako se kome svidi). Sve ove budalastine mozda jesu deo obuke specijalnih jedinica ali svakako ne treba da budu deo vase obuke jer verujem da biste vi vec bili u vojsci ili policiji da to zelite. Ono sto vi zelite je da se bavite ronjenjem rekreativno. Da biste to postigli potrebno je da budete stariji od 8 godina i da ste u prosecnoj fizickoj kondiciji. Ne mozete da ronite samo u sledecim slucajevima: patite od klaustrofobije, bolujete od dijabetesa (mada se uveliko radi da se i ta bolest izuzme sa crne liste ronjenja), koristite lekove koje su kontraidikovani sa ronjenjem (to mozete saznati ako se konsultujete sa specijalistom za hiperbaricnu medicinu-najbolja kod nas dr.Dragana Ivkovic) ili ste psihijatrijski bolesnik. Dakle...koji je vas izgovor da ne ronite? Najnovije statistike govore da je ronjenje rekreativni sport br 2 na svetu, odmah posle skijanja.
Dakle, kako izabrati instruktora? Prvo sto morate da odlucite je po kojem sistemu zelite da ucite. Ono sto u Srbiji trenutno postoji je PADI, SSI i CMAS.
CMAS-ovi instruktori su najbrojniji ali i oni koji najvise zlostavljaju ljude. Naime, CMAS nije strogo standardizovani sistem obuke tako da vise-manje svako moze da radi sta hoce i kako hoce. U tom slucaju ste zaista osudjeni na dobru volju isntruktora. Sa druge strane zbog te nestandardizacije CMAS u Srbiji nije isto kao CMAS u Francuskoj (gde je najrasprostranjeniji) ili u Poljskoj ili Rusiji. Svako radi po nekakvom svom sistemu a u svetu je ipak najpriznatiji jedino francuski CMAS. Ovi nasi tvrde da rade po "francuskom" modelu, ali verujte mi, to nema blage veze jedno sa drugim. Dodatni problem je sto nemate nacina da proverite "safety record" odredjenog instruktora jer nigde ne postoji zvanicna elektronska baza podataka o instruktorima vec se morate osloniti na rekla-kazala izvore informacija a iako zelite da se pozalite na rad ponekog instruktora-nemate gde. Losa vest je ako je vas potencijalni instruktor proveo vise vremena u dekompresionoj komori nego u vodi. Cilj rekreativnog ronjenja je da se ne dodje do dekompresione komore.
Druge dve opcije su PADI i SSI. Ove dve skole su vrlo slicne po metodologiji i svuda jednako standardizovane. Jedini problem sa SSI-jem je sto takodje ne postoji neka neutralna i svima dostupna baza odataka iz koje bi saznali vise o svom potencijalnom isntruktoru. Ako izaberete PADI-jevog instruktora-e tu stvari vec bolje stoje. PADI ima centralnu bazu podataka o sim svojim instruktorima bilo gde da se nalaze u svetu i oni su svi u obavezi da rade po istom programu bilo gde da se nalaze. Dakle, onu obuka koja se vrsi u Beogradu mora da bude ista onoj koja se vrsi na Floridi ili na Kamcatki. U slucaju da imate primedbe na rad vaseg instruktora, mozete direktno da se zalite hed office-u PADI-ja i budite ubedjeni da ce oni sigurno istraziti taj slucaj.
Jos jedna stvar-vas potencijalni instruktor MORA da vam pokaze svoju instruktorsku legitimaciju, treba da ima dokaz da je polozio kurs I-ve pomoci ne stariji od 2 godine, MORA da ima osiguranje koje pokriva i vas i njega u toku kursa, MORA uz sebe da ima torbu za I-vu pomoc i bocu sa kiseonikom svaki put kada idete u vodu bez obzira da li se radi o bazenu ili otvorenoj vodi.
Jos jedan od metoda za proveru adekvatnosti kursa je i cena. Ako vam neko nudi kurs po ceni koja je niza od vecine drugih, mozete biti sigurni da tu nesto ozbiljno nije u redu. Radi vase osnovne orjentacije, cena kursa bi trebalo da bude oko 250 evra ukljucujuci i opremu. Svaki instruktor ima obavezu da vas pre pocetka kursa obavesti o tacnoj ceni kursa i tacnom planu i programu kojeg mora da se pridrzava.