Autor teksta koji je pred vama je naša koleginica sa bloga, Marijana Janković, diplomirani istoričar.
Veoma davno živeo je jedan mladi princ. Bio je neobično mudar, bogat i lep. Sva vrata svetske slave i uživanja bila su mu otvorena. Ali, nešto u njemu odvraćalo ga je od svih tih čari i privlačnosti sveta za kojima su milioni ostalih ljudskih bića žudeli. I jednoga dana, tajno od svojih roditelja, on zavara trag dvorskoj pratnji i pobeže u jedno pusto mesto gde se nastani kao siromašni stranac. Jedina želja mu je bila da svoju dušu osvetli Božjom istinom i voljom da samo njemu služi. Mnogo godina kasnije ovaj kraljević, vođen Božjom rukom, vrati se iz pustinje u svoju zemlju kao princ crkve i duhovni vođ svoje nacije za sva vremena. I današnji Srbi iz ljubavi prema njemu, podižu mu mnogobrojne zadužbine na svih pet kontinenata gde ih je ironija sudbine rasejala.
Otac junaka ove priče zvao se Nemanja. Iako je ovo ime bilo biblijsko, ono nikada pre nije upotrebljavano među hrišćanskim Srbima, naročito ne među onim najuglednijim, prinčevima, županima i velmožima. Svi su oni imali nacionalna imena kao : Mutimir, Vlastimir, Časlav, Vojislav, Bodin, Dragomir, Zavida, i tako dalje, dakle stara slovenska imena. Ime osnivača srpske države simbol je čitave Nemanjine naporne vladavine, kao ujedinitelja srpske nacije i graditelja srpske nacionalne države. Nemanja je imao svog biblijskog imenjaka. Bio je to Nemija koji je po dozvoli persijskog cara Artakserksa obnavljao razorene zidove Jerusalima naredivši majstorima da '' jednom rukom rade, a u drugoj drže mač '', radi odbrane od neprijatelja koji su ih uznemiravali ( Nemija, 4, 17 - 18 ). Tako je i srpski veliki župan Nemanja morao da gradi i da brani u isto vreme, sve do kraja svoje vladavine. Nemanja je prvo kršten u rimokatoličkoj crkvi u mestu svog rođenja, u Ribnici, blizu Duklje, ali je kasnije ponovo kršten u pravoslavnom hramu Svetih apostola u Rasu. Nemanja je bio ratnik prve klase . I kao mnoge velike vojskovođe tog vremna bio je veoma religiozan. Kad god je između ratova imao odmora zidao je crkve. Neke od njih su prava remek - dela. Kraljica njegovih zadužbina je Studenica. Ostale su : Đurđevi Stupovi na reci Limu, Arhanđel Mihailo u Skoplju, Sveti Pantelejmon u Nišu, Sveta Bogorodica i Sv. Nikola u Kosanici. Nemanjina darežljivost prema sirotinji i beznadežnima bila je dobro poznata i na Istoku i na Zapadu. Moćni ratnik svoje zemlje, i milosrdni Božji čovek, takav je bio Nemanja koji je u Nišu ugostio i krstaše koji su išli da oslobode Hristov grob u Jerusalimu. Tada je Nemanja izašao u susret rimsko - nemačkom caru Fridrihu 1. Barbarosi i iskazao mu svoje poštovanje, Bilo je to u leto 1189.godine.
Srpski narod je veoma naklonjen deci. Imati više dece Srbi su u to vreme smatrali velikm porodičnim blagoslovom. Nemanja i njegova supruga Ana imali su dva sina i nekoliko kćeri. Onda su prestali da dobijaju decu i zato su usrdno molili Gospoda Boga da ih obraduje i trećim sinom '' koji će biti razonoda našoj duši, naslednik naše vladavine i potpora našoj starosti ''. Svoje molitve potkrepili su zavetom da će, ako im Bog ispuni želju, nastaviti svoj život kao brat i sestra, a ne više kao muž i žena. I Gospod Bog, po veličini svoje dobrote, podari im muško čedo. Na krštenju su mu dali ime Rastislav, skraćeno Rastko. Što je Rastko više rastao sve je više bio voljen ne samo od svojih postarijih roditelja, već od sve rodbine i cele države. Rastko je svojom uzdržljivošću često posramljivao svoje neobuzdane drugove. Međutim, on ih nije ukorevao rečima ili ljutitim pogledom već je njegov lični životni primer bio dovoljan prekor za njih. Čak i u svojoj ranoj mladosti Rastko je voleo duboko i dugo da razmišlja o veri što je neobično za mlade osobe. Rastko je osujetio ženidbu koju su mu brižni roditelji namenili i pobegao na Svetu Goru. Isto tako je i savremenik našeg princa, Franjo Asiški, prošao kroz sve zagađene vode razvratnog života, pre nego se osvestio, i radi ljubavi prema Hristu napustio sve to varljivo šarenilo sveta. No, ipak je slučaj Rastka teško upoređivati, jer je on već u svojoj sedamnaestoj godini sagledao svu taštinu sveta, i bez probanja svetskih uživanja sagledao je njihov bolni kraj. Bez činjenja ijednoh ozbiljnog greha on je znao kobne posledice. Iako se uzdržavao od svake fizičke pohote, na drugima je posmatrao njihovo razarujuće dejstvo.
U ovom svetu ljubav je neodvojiva od bola. Veća ljubav, veći bol u slučaju rastanka. Veliki župan, savlađujući sopstveni bol tešio je suprugu rečima : '' Gospod, koji nam ga je dao, pomoći će da ga vidimo opet. '' . Očajničko gonjenje nije urodilo plodom. Rastko je ponovo zavarao trag i postao prost monah po imenu Sava. Sa blagoslovom svoga starešine Sava je nekoliko puta proputovao Svetu Goru. Idući bos, i živeći samo na hlebu i vodi on je posetio brojne svetogorske manastire: Kareju, Kotlomuš, Karakal, Lavru i druge. Iz Lavre se popeo na vrh Atosa, odakle je mogao da vidi celu Svetu Goru, a u daljini - na jednoj strani Carigrad a na drugoj Solun - vrhunce pravoslavnog sveta. Monah Sava je bio zadivljen lepotom Božjeg stvaranja, klekao je na kolena na toj najvišoj steni i sa suzama u čima zahvalio se Presvetoj Bogorodici što ga je tako milostivo primila na svoju teritoriju. U manastiru Vatopedu je dugo boravio i tamo, tih u naravi, sticao duhovna znanja i istinske delotvorne hrišćanske mudrosti. Otac je neprestano mislio na sina jer su iz srpske prestonice - Rasa stizale kese zlatnika u Vatoped. Stizalo je i po nekoliko sanduka srebrnih i zlatnih posuda i drugih predmeta ne samo iz Rasa već i iz Prizrena i Skoplja. Tadašnja Srbija je bila bogata a njen vladar, veliki župan Nemanja nestvarno darežljiv kada je reč o poklonima za manastire hrišćanskog sveta. Iz Rasa su stizale i trube svile, brokata i prekrivača za upotrebu u crkvi. Tu je uvek bila i velika količina tkanog platna za mantije monasima, pa čak i konja potrebnih za vuču i jahanje u toj zemlji bez puteva. Roditelji su sve to slali svome dragom čedu, iako su dobro znali da on neće ništa od toga zadržati za sebe nego će velikodušno razdeliti svojoj braći, monasima.
Na Svetoj Gori , srpski monah Sava vozio je čamce sa tovarom, lovio ribu, pekao hleb, radio u polju, u vinogradima, brao masline i smokve, sekao drva, čitao na bogosluženjima i pevao u horu. On je uvek bio spreman da svakome pomogne. Bio je uvek nasmejan, nikad umoran, nikada se nije žalio na umor. Kao što je bio najomiljeniji princ na dvoru svoga oca, tako je postao i najvoljeniji monah u Vatopedu. Nemanja je dočekao da posle deset godina vidi svoga sina. Taj susret se nije odigrao u zemlji velikog župana već u stranoj zemlji, koju je Sava napravio duhovnim domom za obojicu; pa čak i za generacije Srba u budućnosti. Otac je postao poslušan sinu jer ga je sin svojim načinom života duhovno nadvisio. U martu 1196.godine veliki župan saziva sabor u Rasu gde objavljuje da će napustiti presto. Obrativši se okupljenim srpskim velikodostojnicima Nemanja je svoj govor završio rečima: '' Držite čvrsto pravdu i bratsku ljubav među sobom i ne zaboravite milosrđe. Mir svima! '' Nemanja i njegova supruga su se zamonašili i postali su Simeon i Anastasija. U jesen 1197.godine veliki župan je stigao u Svetu Goru.
Tada se otac i sin sretoše i posle desetogodišnje čežnje padoše jedan drugom u naručje. Ko je sada kome sin, a ko kome otac? Nemanja je '' izgubio '' sina a dobio duhovnog oca, Sava je '' izgubio '' oca a dobio duhovnog sina. Sava je '' izgubio '' svog oca ratnika a dobio jednostavnog kaluđera koji će se povinovati njegovim duhovnim savetima kao da mu je sin. Nemanja je '' izgubio '' svog sina od kojeg je očekivao da bude pravi pravcati srpski srednjovekovni ratnik kojem će naređivati kuda da uputi srpske ratnike a dobio je svog duhovnog oca zbog kojeg se i zamonašio, ostavio oružje i čije će duhovne pouke sa radošću primati. Hrišćansko čudo u Srbiji ravno biblijskim čudima dogodilo se pred očima nacije kao najsvetliji i suza dostojan primer. Rastali su se pre dugo vremena kao Veliki župan i princ Rastko, a sada se sreću kao monah Simeon i monah Sava, u stranoj zemlji. Simeon star osamdeset i četiri godine, a Sava dvadeset sedam......kao snežna zima i rascvetano proleće, ali srca podjednako obasjana Božjom ljubavlju. I sada se njihova neutoljiva želja za građenjem ponovo probudi. Pored tri crkve , koje je Sava ranije sam sazidao, oni sada podigoše još tri. U međuvremenu Sava je pronašao starodrevne ruševine manastira Hilandara. Za obnavljanje je bila potrebna dozvola vizantijskog cara što je Sava i dobio. Simeon je video mesto gde će se zidati Hilandar i bio je zadovoljan. On, koji je napustio svoju zemlju da bi bio mrtav za ovaj svet a živ za onaj drugi sada se ponovo obradova. Postalo mu je jasno da Bog nije njega i sina doveo u Svetu Goru samo radi njihovog ličnog spasenja, već da preko njih pomogne i njihov vlastiti srpski narod. I poče zidanje, i završi se u kratkom roku jer je srebro i zlato priticalo u velikim količinama od velikog župana Stefana Nemanjića. Po prvi put u svojoj istoriji srpski narod je dobio svoj velelepni manastir, među drugim brojnim manastirima pravoslavnih naroda koji su se nalazili na Svetoj Gori.
Prema drevnom običaju u Istočnoj crkvi, kad osoba umire, rodbina, prijatelji i susedi dolaze na uzajamno opraštanje. Oni kažu: '' Oprosti mi, dragi.....(ime). '' Umiruća osoba odgovara: '' Ja ti opraštam. Neka ti je Bogom prosto. Oprosti i ti meni. '' Takva je slika bila pored Simeonovog samrtnog odra. Simeon je položio svoje ruke na Savinu glavu i rekao: '' O, moj blagoslove, neka si blagosloven!'' Simen je ubrzo posle toga predao svoj duh Bogu. Simeon i Sava su pokazali svetu najveličanstveniji primer roditeljske i sinovljeve ljubavi. Rođeni sin postao je duhovni otac svome zemaljskom ocu. Rođeni otac postao je duhovni sin svom zemaljskom sinu.
Veličanstvena civilizacija Vizantije bližila se svom prvom kraju. Bila je potkopana i narušena nestankom ljudskih karaktera, i uskoro će krstaši u četvrtom krstaškom ratu srušiti Konstantinopolis 1204.godine tako da će Sava morati da ide u Nikeju gde se su se nalazili i vizantijski car i patrijarh nakon što su ih krstaši proterali i od Vizantije stvrolili Latinsko carstvo. Sava je molio vaseljenskog patrijarha Manojla Sarantena Haritopula da za srpsku državu osnuju posebnu arhiepiskopiju i da nekog od monaha iz njegove pratnje imenuju i posvete za arhiepiskopa. Vizantijski car u izbeglištvu, Teodor 1. Laskaris i patrijar Haritopul izašli su u susret toj molbi, ali su za arhiepiskopa imenovali Savu Nemanjića. Pre proglašenja samostalne srpske arhiepiskopije u Srbiji su postojale tri episkopije potčinjene Ohridskoj:Raška, Prizrenska i Lipljanska. Sava je osnovao sedam novih: Zetsku, Humsku, Dabarsku, Moravičku, Budimljansku, Hvostansku i Topličku.Tako je Srpska autokefalna crkva prilikom osnivanja obuhvatala deset, odnosno jedanaest episkopija, računajući i Žičku.
Sedišta episkopija nalazila su se u katedralnim hramovima: Zetska u crkvi sv. Arhanđela Mihaila na Prevlaci u Boki Kotorskoj; Humska u crkvi sv . Bogorodice u Stonu; Dabarska u crkvi Sv. Nikole u Banji kod Priboja; Raška u crkvi sv.Petra u Rasu; Moravička u crkvi sv.Ahilija u Arilju; Hvostanska u Bogorodici Hvostanskoj ( Maloj Studenici ) blizu Peći; Budimljanska u crkvi sv. Đorđa ( Đurđevi Stupovi ) u Budimlju kod Ivangrada; Toplička u Sv. Nikoli kod Kuršumlije; Prizrenska u crkvi sv. Bogorodice u Prizrenu poznatija kao Bogorodica Ljeviška; i, najzad, Lipljanska u Gračanici. Ogromno je dostignuće prvog srpskog arhiepiskopa Save.
Simeon je smatrao Savu većim od sebe. I jedan i drugi činili su sve moguće da na putu spasenja drugoga učine većim i slavnijim od sebe. To je zdrav socijalni princip a postoji i nezdrav. Nezdrav socijalni princip je kainski princip ličnog uobraženja i lažne slave, što neminovno gura i društvo, i državu, i porodicu u nered, zlo i bedu.
Vladar, ratnik i monah postao je svetionik u zemlji neznanja i smetenosti.
Princ, monah i arhiepiskop postao je svetionik u zemlji neznanja i smetenosti.
Princ Srpske Crkve I Ratnik Srpske Države odn. sin koji postaje otac i otac koji postaje sin usmerili su svoj narod ispravnim putem ukoliko taj narod želi tim putem da ide. Taj njihov put ne ugrožava nikoga; taj put je ispravan put. Njihov put je put mudrosti vezane sa autoritetom a to se tako teško postiže. To je put duhovne moći ujedinjene s vlašću što se opet teško postiže, u današnja vreme je to skoro i nemoguće.
Ako duhovna i svetovna vlast žele da se takmiče neka se takmiče u služenju narodu - to je glavna poruka Save i Simeona.