Autor: Rodoljub Šabić
Vest da je Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal preuzelo dokumentaciju JP „Železnice Srbije" u vezi sa nabavkom motornih vozova iz Švedske (širokoj javnosti poznatiji kao „šareni vagoni") nedavno je privukla pažnju jednog, ne malog, dela javnosti. Moju pažnju privukla je, pored ostalog, i iz sasvim subjektivnih razloga, jer je „obeležila" jedan neslavan „jubilej" u primeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama, a i potvrdila moje uverenje da je ćutanje rečitije od odgovora, da uskraćivanje informacija, po pravilu, govori više od samih informacija.
Pre četiri godine, krajem januara 2006. rešenjem br. 07-00-00317/2005-03 Poverenik za informacije je naložio JP „Železnice Srbije" da javnosti stavi na raspolaganje kopiju ugovora o kupovini vozova koji je zaključen između JP „Železnice Srbije" i „Sweden Rail" iz Švedske.
JP „Železnice Srbije" su „disciplinovano" i brzo „postupile po nalogu". Poverenik je od njih, početkom februara, dobio sledeći odgovor: „Obaveštavamo vas da smo postupili po vašem Rešenju broj 07-00-00317/2005-03 i da smo obavestili Inicijativu mladih za ljudska prava iz Beograda da JP „Železnice Srbije" do danas nema potpisan Ugovor o kupovini 10 vozova iz Švedske. Naglašavamo da JP „Železnice Srbije" nije potpisala ni jedan Ugovor o kupovini vozova iz Švedske."
„Sofisticiran pravni pristup" ili običan bezobazluk? Šta god da je, autor odgovora je „iskoristio priliku" da težište, iz njemu poznatih razloga, stavi na vrstu a ne na zakonitost pravnog posla. Nabavka se, dakle, nije zasnivala na klasičnoj kupovini, već na ugovoru o lizingu, pa je Poverenik 03. marta 2006. godine, da bi otklonio „nepreciznost", doneo i dopunsko rešenje br. 07-00-00317/2005-03 i naložio da se učini javnim, ne samo ugovor o kupovini, već i bilo koji drugi ugovor na osnovu koga je izvršena nabavka vozova.
E, ovaj put izostali su i „disciplina" i brzina. Izostao je bilo kakav odgovor, usledio je, samo muk. Kasnije su se u javnost „probijale" raznorazne „zanimljivosti", npr. o tome da je ignorisano direktno upozorenje na nezakonitost koje je uputila Uprava za javne nabavke, da je „probijena" čak i (ne)zakonita odluka Upravnog odbora, te da je, preko „planiranog", potrošeno više stotina hiljada evra, da je plaćena provizija nekakvom posredniku koji do tada nije imao nikakve veze sa železnicom itd., itd... Ali, integralni tekst ugovora nikad se nije pojavio u javnosti. JP „Železnice Srbije" nisu postupile po rešenju iako je isto za njih po zakonu obavezujuće, a Vlada Srbije (tri su se u međuvremenu promenile) nije, iako je to, u slučaju potrebe, njena obaveza, obezbedila izvršenje rešenja.
Trebalo je da proteknu čak četiri godine pa da se nešto promeni. I sad će valjda, Specijalno tužilaštvo uspeti da potvrdi tačnost one „bolje ikad nego nikad" ili „pravda je spora, ali dostižna" ili neke slične „utešne" narodne umotvorine. Ali, ako i bude tako, uteha će biti slaba, neumirujuća. Jednostavno, sam fakat da su državi „potrebne" godine i godine da bi se odlučila da proveri i demantuje ili potvrdi sumnju koja je za svakog, makar prosečno inteligentnog čoveka očigledna, apsurdan je i obespokojavajući. Pogotovo što priča o „šarenim vagonima", nije izolovan primer.