Crtica sa linije 37
- Jao, što vam je lepa torbica!
(Torbica je zaista neobična, tkana, od bele, seljačke vune i prošarana popreko redovima šarene vunice. Prilično u neskladu sa ostatkom, košuljom, odelom i krem mantilom.)
- Jeste, lepa. To mi je kao mamac. Uvek se neka gospa zapita oko torbice, a ja onda kažem da pogleda malo i mene, a ne samo torbicu. (Hvatam osmeh sredovečnog čoveka pored. I sama se smeškam.)
- Pa da, neobična je. Takve više niko ne nosi. ("Gospa" prelazi preko opaske o mamcu elegantnim osmejkom.)
- E.. ja sam nosio po dve, u jednoj knjige, u drugoj hrana.
- A odakle ste?
- Iz Kosjerića, između Užica i Valjeva..
- Da, da.. znam… Ere..
- Pa kad kažu da Užičani ne valjaju, ja kažem da sam od Valjeva i obratno. Mada ni sam Ere nešto ne volim. Najduže sam Beograđanin, eli eto..
- Da po govoru Vas je lako poznati. Ja uvek prepoznam.. Mada i mi imamo svoje.. Ja sam znate iz Kraljeva rodom.
- Je l’ te? Imam tamo rodbinu. Doduše više su u Čikagu bili, tamo su živeli nedavno se vratili. On je Vlada B. i žena mu.. I ćerka.. Bio nekad davno profesor predvojničke.
- B. je l’ te? Nešto mi je poznato to prezime. Baš ću pitati ove moje. Mada ja baš retko idem, a i kad odem, puno nekog nepoznatog sveta. Malo je pravih Kraljevčana ostalo, odselilo se, doselilo se.
- Da, pa eto i ja. Mada sam najviše Beograđanin. Uh!
- Držite se, molim Vas. Kad ovako cimne.. Zato sam ja i sela, slomila sam bila ruku znate.
- I ja rame bogami. Ali služi i dalje. U 82. Služi, bogami. A kakav mi je posao bio.. A vi, šta ste po struci?
- Ja Vam imam dve diplome. Inženjer sam informatike, a pre toga sam diplomirala na istoriji umetnosti. Posla nije bilo, pa sam završila ono što se tražilo i gde je bilo posla. I stan dobila bogami. Lepa su to vremena bila.
- Da.. jesu. I ja sam dobio stan. Ministarski A sam sam. (Onaj se čovek opet smeška. I ja isto.) Radio sam u … Odatle otišao u penziju pre 20 godina. Sad malo pišem poeziju. Sinoć sam baš bio na nekoj promociji.. profesorka jedna sa Filološkog fakulteta. Je l ‘ idete vi na promocije knjiga i to?
- Pa idem, nekad odem, nekad propustim. A vi se lepo zabavljate. Videh sinoć Mojsilovićku na televiziji, priča o nekoj knjizi novoj, nešto kao u vezi Velikog brata i tako..
- Pa dugo je vreme, dvadeset godina u penziji. A poezija je onako, nit se od nje živi, nit se za nju živi. Bobićka, pa da.. roman. Drugo je proza, u poeziji nema intrige, zato poezija nije profitabilna.
- Da, a penzija nije nešto.. Nego, ja silazim. Pa da se mimoiđemo nekako.
- Ja idem do Trga, pa mogu i da sednem. ‘Ajte, prođite Vi.
- Doviđenja!
- Sve najbolje!
On je stariji (82!) gospodin u odelu, sa šeširom i tkanom torbicom, sed, sa brkovima, uredan i vedar. Ona je gospođa u godinama (koje su nam ostale nepoznate), sportski obučena, perjana crna jakna, pletena kapica na kovrdžavoj, crvenkasto-smeđoj kosi. U ruci kesa sa hlebom i novine 24 sata. Sela je na slomljeno sedište na kojem sam ja prethodn sedela. Ušli su na istoj stanici. Odmah stupili u razgovor. I čitav utisak nekako je bio prijatan. Malo sitnog flerta, neposredni, otvoreni, nasmejani, zadovoljni, nekako su mi se uklopili u ovaj sunčan dan. Nisu pričali o politici, o lošem vremenu što je došlo, o gužvi u saobraćaju, o propalim novim generacijama i dobrim starim vremenima, o deci ili unucima. Pričali su o sebi i svom životu, na jedan jednostavan, vedar način. I podsetili me da život može biti i jeste lep. Samo treba hteti.