Danas je sharanjen Joshko nash prijatelj.
Dundavi, meki i topli veliki meda koji se smeshka.Uvek i stalno. Sve vidi i nichim ne pokaze kada je prepoznao neki feler, samo u ochima brizno sakriveni trag promakne u sekundi. Ochi dechaka na licu odraslog choveka, koje se shire da bi razumele i iskre u svakoj shali.
A Joshko se shali sa svime i naprosto tako komunicira.Sve hoce da prevede na tu lakshu stranu, gde je sve u redu i tako se oseca komotno i teche. I ne zali se nikada, ta opcija je za njega nelagodna i ne ume da je koristi, pa ju je odlozio. I onda kada mu bash nije i kada ga pritiska on i dalje iskri i misli da je sve zavarao. Jer teze bi mu palo da izneveri taj svoj, za druge neopterecujuci manir, kako je mislio.Ne, nije to bio fol, nije se predstavljao kao neko drugi i bolji, naprotiv, bio je iskren i jednostavan. Samo nije nauchio da povremeno napravi prorez kada mu je teshko- da iscuri, pa je sve ostajalo unutra.
Doshao je iz Slovenije josh kao mali, otac mu je vozio Tita, pa je posle nekih previranja odluchio da porodicu podize negde drugde. Sada sa 97, josh uvek je krepak i jasne pameti a becarskih manira, proshle godine je celo veche igrao, dok su sve prisutne zene chekale nanizane na svoj red, na proslavi svog rodjendana sa preko 200 zvanica. Od njega je Joshko intervenozno i primio taj vechno pozitivan duh i tako inficiran i nije mogao drugachije.
Ziveo je u svojoj lepoj kuci, gde je u podrumu imao laboratoriju i ofis, jer se bavio umetnichkom fotografijom. U dvorishtu, lepo uredjene trave gostio je prijatelje uz roshtilj i uvek sa tim ochima koje iskre.
A onda, pre jedno mesec dana, neshto je bilo toliko drugachije i protiv njega da on majstor nije umeo da retushira, a sigurno se trudio. I onda jedna bolnica, druga, ispituju lekari, porodica i prijatelji strepe, al on josh uvek gleda onim ochima, pa se svi umire. Do saznanja da je on jedan od milion zakachio neki neizlechivi virus chije je tretiranje josh uvek tajna za savremenu medicinu i da se eto nekih 10% obolelih nekako samoizleche josh nerazjashnjenim mehanizmom odbrane u svom organizmu.
A Joshko nije znao da ga pokrene, on se i tu, u bolnichkoj postelji, tako iznenada i nepravedno osudjen shalio i bio na onaj svoj nachin dobro. Na onaj nachin gde ne kaze kako je uplashen i kako je ochajan i zashto on,...ili bar neka od onih stvari spakovanih brizno unutra. Onda se sve teze budio do poslednjeg sna u kome je i ostao.
I evo sedim, opkoljena malim svetlecim tachkama iz njegovog pogleda i proganja me misao o chistilishtu, ne onom gore, nego ovozemaljskom u kome, svako u svom ima mehanizam da raciklira ono shto ga muchi. Izsitni preteshke sadrzaje, oslobodi teret da bi lakshe hodao.Iznese otpad svojih muka i rastera aveti po coshkovima- tako shto ih kaze. Kada ih izgovori i prizna, izneo ih je mrachne na svetlost i oni se raskrinkani razbeze.Unishti im pritisak tako shto ih podeli sa drugima, pa sad tako rasparchane nemaju vishe tu moc i otrov je smanjen.
Muchi me , shto Joshko nikada nishta nije rekao!