Dugo očekivani koncert Jelene Karleuše, jedne od najvećih balkanskih estradnih diva - recimo to tako, „politički korektno", zbog brojne konkurencije u vidu Cece, Seke i ostalih zvezda i starleta, supernovi i crnih patuljaka i patuljčica - održan je 15. maja pred oko 10.000 ljudi u beogradskoj Areni. Kažem dugo očekivani, jer je Karleuša prvi put u petnaest godina dugoj karijeri nastupala solo, a najave spektakla svakako su zagolicale maštu koliko fanova, toliko i brojnih oponenata, koji su priželjkivali „Titanik u najavi", glamurozni hepening koji će lagano dotaći dno i završiti u katastrofi epskih proporcija. (I sama JK je, u uvodnim delovima spota „Upravo ostavljena", predstavila sebe kao Queen of Disaster, pa su joj mnogi poželili takvu sudbinu.) Ovakve „ironije života", međutim, nije bilo i sve je prošlo koliko-toliko regularno, ali da li je ovaj show program zaista „prevazišao" i Madonnu, a i Rolling Stones, kako je umetnica najavljivala, stvar je pre svega ukusa i pojedinačnih ocena „opšteg dojma" koncerta, i sa te strane neću ulaziti u debatu.
Ruku na srce, ukoliko razmotrimo tehnički aspekt, nije sve funkcionisalo besprekorno: bilo je nekoliko kratkih pucanja zvuka, Karleušino pevanje umelo je da zapadne u lagani falš, a dramaturgija programa oscilovala je od numere do numere - bilo je sjajnih koreografskih tačaka, dok je zanimljiv i provokativan video-art umeo da postane monoton i skoro neprimetan. Najvažnije je primetiti da je čitav nastup bio inspirisan poslednjom Madoninom turnejom i da u tom „kopiranju" nema ničeg lošeg. Ako je Coppola mogao da se, po sosptvenom priznaju, drži saveta oca koji mi je rekao da krade od najboljih dok je snimao Drakulu, ne vidim zašto bismo Karleuši osporili u postmodernoj umetnosti legitimnu taktiku citiranja. Pogotovo ako je tako bolje - uvek dajem warholovsku prednost dobroj kopiji u odnosu na loš original.
No, vratimo se samom koncertu.
Iako se spekulisalo da su brojne konkurentkinje, željne da ceo događaj propadne, angažovale čak i dodole i crnu magiju ne bi li prizvale nevreme i grad, izgleda da je JK magija bila jača, te je oluja protutnjala sat, dva ranije, a dolazak posetilaca osvetlilo je ovih dana neobično oskudno majsko sunce. To je verovatno uticalo i na dobru atmosferu pred početak samog koncerta, gde su se uglavnom skupili mlađi ljudi - što će reći od tinejdžera do kasnih dvadesetih - koji, suprotno očekivanjima mnogih „gradskih faca", nisu došli u opankama i narodnoj nošnji. Štaviše, kako sam primetio - a prijatelji sa kojima sam bio sa tim su se i složili - „ekipa" bi mogla da ide i na Exit, a da ne bude „uhvaćena!". Naravno, šarenolikost nije izostala - bilo je tu i „neodizelaša" u Air Max patikama sa devojkama i drugovima-bajicama („Brate, je l' moja cupi bolja od Jece ili nije!?"); fensi, hiper-doteranih devojaka „kakve viđamo na pojedinim splavovima i tzv. Silikonskoj dolini" - kako su neki komentarisali, mada su meni te odrednice sugerisale odvratni, mizogini termin „sponzoruša" i stoga nisam pristao na te omalovažavajuće kvalifikacije: zar je svaka devojka koja se „dotera" preko granica malograđanskog ukusa „sponzoruša"?; Karleušinih dvojnica i estradnih fashion victima na salto mortale štiklama nalik Avalskom toranju, ali i hejtera koji su došli po svoju godišnju dozu mržnje, cinično se smeškajući sa visine, zgađeni bujicom „seljakluka" koja sprema da se izlije na „njihov urbani Beograd" itd. No ponajviše je bilo upravo devojaka i „fensi" primeraka gej populacije sa svojim fag-hag drugaricama, tako da su najave Obraza i ekipe da će da napadne posetioce bile „pun pogodak" što se tiče „ciljne grupe". Taj pogodak se, na svu sreću, ispostavio kao ćorak - sve se završilo na formuskim pretećim kurčenjima i sličnim verbalnim akrobacijama bez previše supstance.
Nastup je u popunjenoj sali počeo sa sat vremena zakašnjenja, u 21 čas, što nije posebno smetalo vrlo raspoloženim fanovima - nije se čuo ni jedan zvižduk, a publika se u međuvremenu zanimala „ićem i pićem", lakim flertovima i pokojim zlobnim komentarom na outfit potencijalne suparnice. Karleuša se, uz zvuke „Upravo ostavljenje" spustila sa plafona sale u velikom crnom ramu, što je izazvalo frenetični aplauz i zvuke oduševljenja. Tako je počeo i prvi segment koncerta podeljen na četiri dela: Rising, Candy Life, Religion i završni Madness, a koji u celini govori o stereotipnom putu pop-dive - od uspona ka slavi, preko glamuroznog i kontroverznog života prepunog skandala i pikanterija, do otkrića religije i pada u ludilo. U javnosti najavljivan pod šifrom „papreno i provokativno" tzv. „gej segment" bio je de facto video-art sastavljen od obnaženih Kenova u „nepristojnim pozama" na motorima (projektovan na tri velika ekrana u pozadini), dok su na sceni defilovali „mornari" mašući zastavama duginih boja (uz pesmu „Slatka mala"), da bi sve bilo začinjeno gigantskom pink-tortom i nabildovanim anđelima-belokrilašima (Mileševo, pozdravlja te Karleuša!). Kratak biblijski citat „Bože oprosti im, ne znaju šta rade", svakako se odnosio, u ovom kontekstu, na homofobiju.
Kasnije, pesma „Ko ovu dramu režira" posvećena je mužu Dušku Tošiću, koji, iskreno govoreći, nikada nije dosegao status gej ikone i popularnost koji ima Karleuša, a pojavila se i posveta in memoriam Kseniji Pajčin, nedavno tragično nastradaloj pop-pevačici. „Religiozni" deo koncerta doneo je pomalo „sektašku" atmosferu, sa pokojim pentagramom u pozadini, pomalo podsećajući na okultno zazivanje-pojanje iz „Rozmarine bebe" Romana Polanskog. JK je pokušala da dodatno „politizuje" nastup kada su na ekranima, uz pesmu „Ko ovu dramu režira", defilovale scene masovnih ratnih razaranja iz Drugog svetskog rata i kukasti krstovi. Provokativno, ali pomalo promašeno, jer nije poslalo nikakvu jasnu antiratnu poruku - ako je to uopšte i bio cilj! - jer je namera iza svega toga ostala vrlo maglovita, utopljena u niz efekata i scenografiju. Takođe, „verski" fragment ostao je stilski nedovršen, nemajući onu oštricu kao svojevremeno razapinjanje Jelenu na krst (na fotografijama Dejana Milićevića), zbog čega je bila ozbiljno medijski napadnuta, odgovarajući opet vrlo radikalno: da je ona, kao i Hrist, neshvaćena i na meti lažnih vernika i dvostrukih standarda - obožavalaca ratnih zločinaca koji se licemerno mole u crkvi.
Konačno, velika završnica odigrala se uz remiks poslednjeg hita „Insomnia" (sa sve mrtvačkim glavama, dakle onkraj nekrofilije), dueta sa bosanskim pevačem Mirzom Hamzićem, što je još jedan pokazatelj da savremena domaća pop-muzika - za razliku od ovdašnjeg mainstream roka kakav je Riblja čorba ili Partibrejkers, odavno zaglibljenog u misionarsko pravoslavlje i nacionalizam - prelazi čvrste etničke barijere i služi kao odličan istrument pomirenja i tolerancije na Balkanu. Bisa, nažalost, nije bilo, na šta su se pomalo razočarani fanovi razišli, a Karleuša se još jednom poklonila i zahvalila na „najlepšoj noći u njenom životu". Da ne kvarimo ovu šarenoliku bajku od svetla i pokreta (i pomalo pesme), odlučili smo da joj slepo verujemo na reč.
Koncert je, naravno, izazvao različita tumačenja i reakcije. Dok su vodeći mediji izvestili o „neviđenom spektaklu" i prepunoj Areni, dotle su pojedini blogeri, tvrdeći da imaju insajderske infromacije, objavili cifru od 8.000 prodatih karata, koja na 20.000 mesta u Areni ne deluje previše impozantno. Međutim, nisu sva mesta bila otvorena za posetioce, a ona koja jesu, zaista su bila popunjena (živi bili, tamo i videli!), dok je jedan broj karata i deljen, mada je Jelena negirala, te iz razumljivih marketinških razloga isticala da je sve raspodato, najavljujući koncert na Ušću sledeće godine. Ambiciozno? Da! Nemoguće - videćemo...
Takođe, pojavile su se kritike na račun njene originalnosti, jer je, po mnogima, ona prosto kopirala sadržaje poslednje Madonine, kao i mnoge njene spotove i druge live nastupe. Već sam rekao da sa tim nemam nikakav problem,a li ovde bih hteo i da dodam sledeće - ako je nešto JK naučila od najveće planetarne pop-zvezde, naučila je dobro, a najbolje kako se „krade": nije ni Madonna izmislila lezbejski poljubac, kao što su i pre njene masturbacije na „Like a Virgin" ljudi sebi davali odušak i činili plezir „drkanja". Celokupna savremena pop-kultura zasniva se na ekstenzivnoj reciklaži već viđenog, a pravo pitanje jeste uspešnost tog cut-and-paste kolažnog preuzimanja (ako može Žižek, zašto ne može gospođa Tošić?), a za domaće uslove i u kontekstu sveopšte svetske krize, show Jelene Karleuše All About Diva pokazao je vrhunske scenske, koreografske i „zabavljačke" domete, kakvi do sada nisu viđeni na balkanskim prostorima u regionalnoj produkciji.
No, diva ima još dosta toga da nauči, jer je bilo i grešaka (u zvuku i pevanju), i sadržinski praznog hoda, pa se ispostavilo da provokativna najava o prevazilaženu velikih svetskih pop-imena - razumljiva kao sredstvo za podizanje tenzije pre d koncert i samopromociju - ipak mora da sačeka koju deceniju da bi se eventualno realizovala. Pokazalo se da skromnost može biti i vrlina (i to ne samo kao vrlina onih koji nemaju ni jednu drugu): da nije „istrčala" sa neumrenim ocenama o svom nastupu i pre nego što se odigrao, verujem da bi ocene bile daleko povoljnije, a iznenađenje veće - ovako je ostao pomalo gorak ukus u ustima od prenapumpane najave koja se u pojedinim momentima manje-više „izduvala". Doduše, nije završila kao Hindenburg cepelin u plamenu nad New Yorkom, već je, i nakon propusta, taj skupi, „nabuženi" koncertni balon nastavio da radi nesmanjenim tempom, trajući, bez predaha i stanke, sat i 45 minuta, stvarajući magiju uvežbanog mašinskog stoja koja pobeđuje i dodole-kišozazivačice (setite se početka teksta), omogućivši nam da uživamo u izuzetnom koncertu.
Tvrdokorni fan Jelene Karleuše i egzaltirani reporter iz Beograda
Dušan Maljković
specijano za www.queer.hr