Naravno da je cilj flotile bio da razbije blokadu. Naravno da je Martin Luter King provocirao civilne vlasti juga da bi razbio segregaciju. Naravno da je Solidarnost koristila radnička prava kao pretekst da razbije od Sovjeta nametnuti komunizam.
Ovaj tekst M.J. Rozenberga sam prvo pročitao na Hafington postu. "Alal vera," pomislih i stavih ga u bookmarkse. Onda videh status mog FB prijatelja Tonija Kerona koji je kopirao gornji pasus uz reči: My man MJ cuts to the quick on the Gaza flotilla, i odlučim da prevedem tekst. UzTonijevu pomoć sam došao u kontakt sa M.J. Rozenbergom. Mr Rozenberg mi je ljubazno dozvolio da objavim njegov tekst.
M.J. Rozenberg je Senior Foreign Policy Fellow u Media Matters Action Network. Prethodno je 15 godina radio na Kapitol hilu za nekoliko članova Kongresa i Senata Demokratske partije. Takođe je bio postavljen od strane Klintona u USAID. U ranim osamdesetim on je bio urednik AIPAC-ovog nedeljnog biltena Near East Report. Od 1998. do 2009. je bio director of policy u Israel Policy Forum.
Laganje o katastrofi Gazanske flotile
Laži sustižu jedna drugu u američkim medijima o izraelskom napadu na humanitarnu flotilu koja je plovila ka Gazi. Nema veze da izraelski mediji vide ceo incident kao debakl za Izrael, u ovoj zemlji (SAD prim. prev.) Izrael-ne-može-učiniti-ništa-loše gomila izgara braneći operaciju. Kao i obično, činjenice im nisu važne.
Samo što jesu.
Prva stvar koju treba da znate o katastrofi Gazanske flotile je da je namera aktivista na brodovima bila da razbiju blokadu. Dostava robe pod embargom je sekundarna.
Drugim rečima aktivisti su bili kao demonstranti pokreta za građanska prava koji su sedeli u restoranima na jugu i odbijali da ih napuste dok ne budu posluženi. Njihov cilj nije bio zaista doručkuju, nego da stave tačku na segregaciju.
Ta činjenica je toliko očigledna da je teško poverovati da je "pro-Izrael" lobi koristi kao optužbu.
Naravno da je cilj flotile bio da razbije blokadu. Naravno da je Martin Luter King provocirao civilne vlasti juga da bi razbio segregaciju. Naravno da je Solidarnost koristila radnička prava kao pretekst da razbije od Sovjeta nametnuti komunizam.
The bottom line je da su ljudi i žene na flotili imali svako pravo da pokušaju da unište jednu ilegalnu blokadu za čije nametanje Izrael nema zakonskih osnova i koja je smišljena da primeni kolektivnu kaznu stanovništvu Gaze. (Nema istine u priči da bi Izrael isporučio robu sa brodova u Gazu ako bi bio zamoljen; Izraelci nikad nisu to ponudili, a sudeći po prethodnim godinama oni bi blokirali svaku dostavu.)
Što se tiče izraelskog argumenta da su vojnici bili napadnuti, to je smešno. Izraelskim komandosima je naređeno da izvrše desant na civilni brod u međunarodnim vodama, a vlada koja ih je poslala tvrdi da su ih putnici koji su pružili otpor napali bez razloga. To je kao kad bi se otimač automobila žalio policiji da ga je vozač udarao ćuskijom sakrivenom ispod sedišta. Ni otimač auta ni otimači brodova ne mogu očekivati da im se njihove žrtve mirno povinuju.
Ovo su činjenice o životu u Gazi danas - činjenice koje mogu biti promenjene samo probijanjem blokade. Ovi podaci dolaze od American Near East Relief Association (ANERA), koja dostavlja pomoć Gazi do granice koju dozvoljavaju izraelske (i američke) vlasti. ANERA nije ni "pro-Izrael", niti "pro-Palestinska." Ona uopšte nema političke ciljeve. Ona samo određuje šta su ljudske potrebe i pokušava da reaguje na to.
8 od 10 stanovnika Gaze zavisi od strane pomoći za preživljavanje.
World Food Program kaže da je Gazi potreban minimum od 400 kamiona dnevno da bi se zadovoljile minimalne nutricionističke potrebe - ipak, u proseku samo 171 kamion sa robom ulazi u Gazu svake nedelje.
Odeća koja je držana u luci Ašdot preko godinu dana je puštena u Gazu, ali je stigla ubuđana, neupotrebljiva.
95% vode u Gazi ne ispunjava standarde Svetske zdravstvene organizacije, hiljade beba su u opasnosti od trovanja zbog toga.
Anemija kod dece ispod pet godina se procenjuje 48%. (po najnovijem izveštaju Amnesty International-a 65%, prim. prev.)
75 miliona litara neprerađene kanalizacione vode se ispumpava u Sredozemno more svakog dana - zato što su cevi i rezervni delovi zabranjeni za unos u Gazu.
Tokom bombradovanja 2009:
Više od 120.000 radnih mesta je izgubljeno, je jer industrijska zona Gaze uništena... 15.000 kuća i stanova je oštećeno ili uništeno... 1/3 svih škola je uništena.
Ništa od toga ne može biti popravljeno, zato što izraelske vlasti ne isporučuju građevinski material u Gazu.
Pogledajte ovo iz The Economist. To je delimična lista robe koja je dozvoljena i roba koja je zabranjena.
Dakle, blokada čemu?
Ne radi se o zaustavljanju terorizma. Hamas je Izraelu više puta nudio neograničeno primirje u zamenu za podizanje blokade. U pola tuceta slučajeva Izrael je prihvatio ponudu, ali nije ispunio svoj deo dogovora. U stvari, rat 2009. je počeo pošto je Izrael ignorisao svoje obaveze iz dogovora o primirju u Gazi, nastavio blokadu, a zatim isprovocirao nastavak napada na Sderot (grad u Izraelu koji je meta Kasam palestinskih raketa, prim. prev.) serijom ciljanih ubistava Palestinaca (Izrael tvrdi da ga dogovor o primirju ne utiče na njegovo pravo da ubije bilo kog Palestinca za koga odluči da je terorista).
Izrael izjavljuje da neće prihvatiti nikakvo dugotrajno primirje sa Hamasom, zato što Hamas ne priznaje njegovo pravo na postojanje.
Međutim, Izraelu ne treba ničija dozvola - a najmanje Hamasova - da bi postojao. Sve što njemu treba od Hamasa je zaustavljanje nasilja, a upravo to Hamas nudi u zamenu za podizanje blokade.
Ovo ne znači da Hamas nikad ne treba da prizna Izrael. Trebalo bi, ali je smešno insistirati na priznavanju kao uslovu za bilo šta. Priznavanje bi trebalo da bude rezultat pregovora, ne uslov za njih.
Međutim, to nije ono što Izrael želi. On želi da uništi Hamas zato što je to teroristička organizacija. To ima smisla dok se ne shvati da su Afrički nacionalni kongres, Šin Fejn, izraelski Irgun, alžirski FLN i mnogo drugih pokreta otpora nazivani terorističkim organizacijama pre nego što su ih pregovori doveli na vlast. Bivši izraelski premijeri, Menahem Begin i Jicak Šamir su bili nesumnjivi teroristi pre ulaska u pristojnu politiku. I šta? Ako odnosi sa teroristima - kao što je Izrael nebrojeno puta radio sa Hezbolahom - pomaže postizanju željenih ciljeva zašto ne? Uostalom, ako pregovori propadnu uvek se mogu napustiti.
Međutim, Izrael neće promeniti svoju poraznu politiku dok mi ne promenimo našu. A nema dokaza da se to dešava (barem ne pre novembarskih izbora iz očiglednih razloga).
Za sada su naše politike sijamski blizanci. Mi podržavamo blokadu Gaze. Mi se opiremo pomirenju Fataha i Hamasa. Mi čak podržavamo izraelsko protivljenje Arapskoj mirovnoj inicijativi, koja nudi Izraelu mir i potpunu normalizaciju odnosa sa svakom arapskom zemljom u zameni za osnivanje Palestinske države na Zapadnoj Obali i Gazi.
Što je mnogo, mnogo je. Obamina administracija treba da se pridruži ostatku sveta u zahtevu da se blokada Gaze okonča kao prvi korak ka nastavku pregovora.
Napad na flotilu je bio jedna od najvećih grešaka u izraelskoj istoriji. Najzad ceo svet vidi izraelsku politiku kolektivnog kažnjavanja onakvu kakva je - način da se okupacija nastavi zauvek. Jedino je vlada SAD odlučila da zatvori oči.
Okupacija ubija Izrael. Mi sedimo sa strane i gledamo kako se to dešava. Koji saveznik!
*****************************************************
Beleške na margini
U međuvremenu polako dobijamo i drugu stranu priče, koja se bitno razlikuje od zvanične verzije izraelskih vlasti, koja je imala više od 24 časa vremena prednosti da plasira svoju.
Kombinacija spina i postupaka ne drži vodu, ali će spin biti ponavljan ad nauseam. Skoro 600 putnika broda Mavi Marmara je optuženo za veze sa terorizmom, implicirano je da su neki zapravo teroristi, članovi Hamasa, Hezbolaha ili al kaide. Unatoč tome svi se puštaju, pa čak i oni "napadači" vojnika koji su kidnapovali civilni brod u međunarodnim vodama. U stvari je, logično, jer se ne može dozvoliti "kengursko suđenje" koje bi bilo u fokusu sveta, ali zato je lako šopati etikete. Da izraelska vlast ima bilo kakav dokaz za svoje tvrdnje ne bi se libila da tim ljudima sudi [i što se mene tiče to bi bilo sasvim OK]. Uostalom, opet vlasti odbijaju međunarodnu istragu. Pitm se zašto?
***
Odličan komenar o tome koliko je taj PR štetan po sam Izrael, Patrik Koburn završava: Izraelska propagandna mašina, zvanična i privatna, ovih dana radi pod punim gasom pravdajući napad na gazanski konvoj pomoći. Verovatno portparoli osećaju da da to izvode dobro, s obzirom koliko im je slučaj slab. U stvari, ne prave ništa drugo nego štetu za Izrael. Što je veći njihov uspeh u poricanju velikih i ogrešenja, veća je verovatnoća da će krivci zadržati svoje poslove - i još verovatnije da će greške biti ponavljane u beskraj.
***
Ova stvar neće nestati samo tako iz svesti javnog mnjenja. Dok irski brod Rachel Corrie i dalje mili ka Gazi (još uvek u međunarodnim vodama), dva broda su isplovila iz Italije, treći se priprema. Da je sigurnost zaista motiv držanja blokade, te se zbog toga ne može dozvoliti humanitarnim organizacijama da je probiju [jedini smisleni poluargument]*, onda bi se to dalo rešiti brodovima pod kontrolom UN-a. Međutim, to rešenje, koje odavno predlagao šef Unwra-e u Gazi, Džon Ging, je palo na gluve uši diplomata iz kvarteta. Kao što pozivi UN-a za dizanje nelegalne blokade padaju na gluve uši izraelske vlade - godinama.
-----------
* Koji u suštini vređa ne samo humanitarne radnike nego i vlade i institucije zemalja iz čijih luka humanitarni brodovi isplovljavaju.