Imam problem. Ne znam da li sam više sposobna da prepoznam i tačno odredim šta predstavljaju razne pojave koje me prate ili okružuju. Da li je nešto ironija, sarkazam, možda groteska? Učila sam mnogo o tome u školi. Naročito van nje. Dakle, umela sam da je prepoznam. Štaviše, smatrana sam za osobu kojoj ironija, makar u načinu izražavanja, nije strana. Ipak, sve mi se pomešalo. Pa mi se učini da je paradoks. Ili da sam Alisa u zemlji čuda. Ili da su te pojave “collateral damage” tranzicije u kojoj živim(o)? Ili da ne znam šta je demokratija, pa sam pogrešno glasala. Ili da sam imala pomračenje uma kada sam glasala. Ili da sam Jozef K. u dva Procesa.
Jer, kako se zove to, kada vam bivši režim sruši privatnu kuću, na vašem placu koji se igrom slučaja graniči sa jednom bolnicom, uz objašnjenje da je “drugarica poželela da se izgradi šetalište za bolesnike i još jedno bolničko krilo”? A vas pozovu komšije i kažu: “Upravo su vam srušili kuću, a plac sa Dedinja izmestili u Batajnicu” (umeju i komšije ironične da budu). I vi dođete i zateknete umesto vaše kuće i placa – krater. Kako se to zove? Okej, recimo da znam kako se to zove. Ali kako se zove to što nova vlast,
evo već tolike godine ne ispravlja tu strašnu nepravdu a sudski proces traje deset godina? I onda, dođe do reforme pravosuđa i predmet se odjednom izgubi i vi ne možete da ga pronađete po sudovima čitava četiri meseca. A vašu kuću srušili, plac oteli i još čitate po novinama da se direktor bolnice žali što grad Beograd još uvek nije detaljnim urbanističkim planom odobrio tu gradnju (čitati: otimačinu, nezapamćenu od vremena nacionalizacije), ne spomenuvši da zapravo nije problem det. urban. plan, nego što je, prijatelju, to oteto. Kako se to zove? Ironija demokratije?
Ima i druga "pojava", sledi drugi Proces… koji takođe samo liči na normalan tok života...
Jer, kako se zove to, kada vam takođe nakon deset godina suđenja sa Javnim Preduzećem i dobijenih presuda na nižem i višem sudu (tačnije: tri presude na nižem i jedne dobijene na višem, uz naravno različita sudska veća), dakle nakon što ste dobili i rešenje o izvršenju – Kasacioni sud u hitnom roku pobije, tačnije preinači sve dotadašnje presude? I to baš u danu kada sud treba da nastavi sa izvršenjem presude – u isti stiže nova odluka koja kaže: puj pike ne važi. To što je toliko različitih sudija donosilo iste presude, to što su vas deset godina maltretirali po sudovima, to što ste se za pravdu konačno izborili - to se sve na jednom sastanku proglasilo nevažećim (dobro, bilo je i jedno pravno sredstvo “telefon”, ali o tome drugom prilikom). Kako se to zove? Ironija sudbine? Znate li koliko hiljada predmeta čeka da dođe na red u Kasacionom sudu, godinama? A Njegov se "reši" preko reda, po hitnom postupku, predmet koji tek što je stigao u sud! Kako se to zove? Ironija reformisanog pravosuđa?
Jer, kako se zove to, kada se vi baš pripremate da tužite državu sudu u Strazburu, pišete žalbu i Ustavnom sudu, spremate dokumentaciju i dalje verujete da Pravda negde postoji, niste izgubili svaku nadu, uz to pokušavate da sročite pismo Predsedniku, Bogu i ponekom Đavolu…. i baš tada krenu da vam dolaze “poreska i finansijska”? Kako se to zove da vam baš sada dođu (a niste ih videli od vremena davnih i već zaboravljenih)? Sad su vas se, baš, setili. Da vas gnjave, muče, nerviraju, da vam oduzimaju vreme i ono malo zdravlja što vam je ostalo? Kako se to zove? Ironija borbe protiv kriminala?
Ah, možda će neko reći da se to zove: paranoja. Da je tako, to bi bio samo moj problem. Ali nije. To je problem ove zemlje. Sveopšta hipokrizija koja razvaljuje ovo društvo u svim segmentima i zbog koje sasvim razumem onih 10.000 mladih i obrazovanih ljudi koji su je nedavno napustili. A čujem danas u vestima: Vlada pokušava da nađe način da ih vrati i zaposli. To je već groteska, tu nemam dilemu.