Ljubica je bila majka mog oca i po sili bioloških zakona, moja baba. Bila je to umna ali hladna, proračunata i sebična žena. Ne sećam se da me je ikad poljubila ili pomazila. Pre je moglo zasjati sunce u ponoć nego osmeh na njenom licu. Lice joj je bilo maska mrzovolje i nezadovoljstva. Sve što je radila a morala je i to ponekad, radila je kao od bede, preko volje, otaljavala ga.
Takva je odkako je pamtim, govorila je moja tetka Marica, sebi je bila najvažnija, samo je o sebi brinula a mi, mi smo za nju bili mravi, dosadni ali neizbežni. Tvoj otac i nas četiri sestre smo rmbačili po vas cijeli dan, na selu ima posla u svako doba a ona bi sjeđela u stolovači ispod oraha držeći se za srce i uzdisala. Tata...tvoj đed Lazo je obigravao oko nje: Ljubica kako ti je, oli da ti donesem šećera i vode...da pođe Vidak u grad po ljekara...? Nije mu odgovarala, prevrtala je očima kao da tog trenutka ispušta dušu i slabašno odmahivala rukom kao da veli: Nema meni pomoći. Iskreno da ti kažem, mrzela sam je u tim i takvim situacijama koje su se ponavljale iz dana u dan, mislila sam, grešna mi duša: Crkni već jednom! Ali moglo joj se, tata je volio i pazio ka malo vode na dlanu. Oženio je kad je imala sedamnaest godina, njemu je bilo preko trideset. E to je zanimljiva priča. Tata je pregovarao sa njenim ocem da za ženu uzme njenu stariju sestru. Otišao Lazo u prosidbu, sjeli da se zamezi i popije kao što red i utvrđeni protokol nalaže i da padne krajnji dogovor. Posluživala ih je niko drugi do Ljubica. Doćerala se, na njoj skupocena crnogorska nošnja, svijetlo plava svilena bluza, izvezen jelek, kosa upletena u kiku i savijena pozadi glave u kolut, na vrh glave kapica. Ljubica lijepa, vitka, struk joj ka u ose, uspijuša. Zagleda se tata u nju, oka ne skida, pa će budućem tastu: Nemoj se vrijeđat ali ja bih da ženim Ljubicu! Nasmija se Pavlović: Lazo jadan, Ljubica je još dijete a onda šaleći se upita mamu: Ljubica, bi li ti pošla za prijatelja Laza? Nije još završio rečenicu a tvoja baba kao da je samo to čekala, odgovori ka iz topa: Bih bogomi, ovoga časa! I bi što bi! Izrodi petoro, nas četiri i tvog oca. Zavrćela mu je mozak, on, Lazo, čovjek ratnik, preo je ka mačak kad god bi mu se obratila ili, a to se rijetko dešavalo, kad bi mu se osmjehnula. Zato smo nas petoro, što bi rekla tvoja lajava tetka Milica, najebali pored nje! Sahranismo je u stotoj a ona je Laza ubijedila da ima ne jednu nego stotinu i jednu srčanu manu! Povazdan je sjeđela, huktala i uzdisala, prevrtala očima kao da če svisnut a prstom nije mrdala u kući i oko kuće, nije znala ni đe nam se nalaze njive i vinograd. Ljeposava kao najstarija bila nam je majka umjesto nje.
Dobro pamtim, te 1953 godine sam trebao da pođem u I razred osnovne škole, stanovali smo u Francuskoj ulici, malo niže od Kluba književnika, kad je moja mlada i blesava majka Radmila nagovorila mog dobrog oca da baba Ljubicu dovede da živi s nama. Od samog dolaska, baba Ljubica je postala noćna mora, najpre za moju majku ali bogami i za oca. Brat i ja smo po ceo dan bili na ulici sa dečurlijom, stizali do Nebojšine kule, Kalemegdan nije imao tajni za nas, pa nam baba i nije previše smetala. Tome je doprinosilo i njeno potpuno nezanimanje za nas. Baba Ljubica se striktno držala svojih ko zna kad utvrđenih i zacementiranih rituala i pravila. Legala je oko osam sati uveče a ustajala u cik zore. Za doručak je pila jogurt i uzimala zericu sira, ručak se uvek sastojao od kuvanog povrća i s vremena na vreme malo piletine, za večeru šolja toplog mleka. Ta nikad u životu ustima nije prinijela pečeno meso, govorila je tetka Marica. Zamisli molim te jagnje sa ražnja, jagnje ili jare sa krtolom ispod sača, mrtav da jede a ona ni da proba!
Čim bi ustala odlazila je u kupatilo i tamo se dugo zadržavala, detaljno se prala i umivala, raščešljavala svoju dugu kosu i upletala je u kiku. Onda je oblačila tradicionalno crnu odoru posutu jedva vidljivim belo-sivim tačkicama, povezivala glavu crnom maramom, vraćala se u sobu i sedala na namešten krevet sa isprepletenim prstima položenim u krilo. Vrata od sobe je ostavljala otvorena. Kad bi moj otac, obučen i spreman za posao prolazio pored njenih vrata, baba Ljubica bi prvo duboko uzdahnula a onda nastavila da hukće, sitno i bespomoćno, želeći da ostavi utisak da se bori za vazduh. Oguglao godinama ali ipak brižni sin bi je pitao: Mama što ti je, jesi li dobro, mogu li ti pomoć kako? Nastavljajući da hukće i uzdiše, baba je skoro bezglasnim šapatom odgovarala: Nema mene pomoći, neću ja još dugo...Neophodna digresija: Od tog trenutka baba Ljubica je poživela još dobranih četrdeset godina! Vodao je moj siroti otac kod poznatih kardiologa, neurohirurga, nefrologa...ali bi uvek dobijao odgovor: Da je nama takvo zdravlje, srce, bubrezi, pluća, pritisak...poživeli bismo sto godina! I još. Moja žena, mnogo godina kasnije, začuđena i zadivljena pitala je baba Ljubicu šta koristi i šta je upotrebljavala te joj je koža tako čista, sveža, zategnuta skoro mladalačka? Ništa moja J. osim sapuna i vode a i to mi je nasljedno, takva nam je sorta.
Kad smo se odselili iz Beograda, baba se vratila u selo. Gajila je desetak kokošaka, imala kravu i krmaču sa prasićima, u placu šljive, jabuke, kruške, dunje, murve a ispred kuće lozu „na krov“ ispod koje je bio veliki sto sa klupama sa obe strane. Odlazili smo u selo najmanje jednom godišnje, uglavnom za raspust i ostajali po mesec dana, ponekad i dva. Brat i ja smo izabrali da spavamo kod strica koga smo voleli a i on nas, kuća mu je bila pored babine. Ni tada se nije ubijala od posla, stric i strina su, da se baba ne bi mučila, preuzeli na sebe da nas hrane i poje i to sa zadovoljstvom. Strina je bila ekstra domaćica, svaki dan nam je spremala nešto posebno, čini mi se da nikad nije ponovila dva puta isto jelo.
Baba je poslednjih deset godina života provela u gradu živeći s tetka Maricom a u devedesetdevetoj godini je legla u postelju, od starosti, nije bilo govora o bolesti, jednostavno su popustili mišići, oslabile kosti... Umrla je dva, tri meseca pre napunjene stote godine. Iako je telo izdavalo, glava joj je radila sto na sat. Pola godine pred njenu smrt žena i ja smo je obišli. Dođi, sjedi ođe pored mene, pokazivala mi je na krevet. Seo sam a ona mi je slabašnom rukom prešla preko butine i rekla mojoj ženi: Molim te kao pametnu ženu da mu kad se vratite u Beograd, kupiš odijelo da me ne saranjuje u ove kaubojske gaće. Moja žena je obećala. Nasmejao sam se a žena je dodala: Poživećete vi još dugo...Baba je ponovila: Samo ti njemu kupi. Vratili smo se u Beograd i prve subote posle doručka i popijene kafe, J. mi je rekla: Spremaj se, idemo! Gde, šta, zašto...
Odvela ma drito u „Muru“, odabrala je odelo i pitala prodavačicu da li imaju broj za...pokazala je na mene, samo što nije rekla: Za ovolikog medveda! Slovenci kao Slovenci, imali su! Odelo i ja! Dve najudaljenije galaksije! Srastao s farmerkama, vijetnamkom, starkama, zimi čizmama a sad odelo!
I umre uskoro Ljubica. Mlađi brat, brat nam od strica i ja u voz, majka i otac su otišli ranije. Pošto ne volim da teglim prtljag, volim da su mi ruke slobodne, ufuram se u odelo. Odelo super kvalitet, ne gužva se...stoji ti kao saliveno, rekla mi žena. Dan sahrane se potrefio topao, ni daška vetra, sunce prži a ja u odelu! Ko u ekspres loncu! Jebi ga, kod moje žene obećanje nije ludom radovanje, nego čvrsto i tvrdo kao granit.
Na izložbi u Domu omladine 1981 godine izložio sam dvanaest portreta i četiri tz mrtve prirode. Jedan od portreta je bila glava baba Ljubice u krupnom planu, zauzimala je celo platno. Znao sam i onda, znam i danas da je to bila odlična slika. Privukla je pažnju i gledalaca, kritike i novinara. Pokojni Steva Stanić je praveći za televiziju prikaz izložbe, baš nju apostrofirao. Završi se izložba, neke mi slike kupljene, neke otkupljene, ponudim baba Ljubicin portret majci i ocu, neće, tetkama, braći, sestrama...niko je neće! Portret sam radio po fotografiji koju je snimio moj otac i na platnu je, još predimenzionirano, pored njenog umnog i duboko prodirućeg pogleda, na njenom licu bio vidljiv kiselo mrzovoljan izraz.
Kako bilo, baba je još kod mene, ne znam tačno gde, verovatno zaturena negde ispod naslaganih slika. Mnogo puta sam poželeo da je preslikam, da preko nje naslikam novu sliku ali kad god bih je uzeo u ruke i video njen pogled, odustajao sam!
P.S. Bila je čudna i vanserijska žena, u pedeset i osmoj godini je sama bez ičije pomoći naučila da piše i čita. Doduše štampanim slovima ali je i to bilo za ne verovati. Dosadilo joj je bilo da joj drugi pišu i čitaju pisma. A dopisivala se sa mojim stricem Vidakom koji je 1945 godine i ako nije morao, otišao u Ameriku.
U Kraljevini Jugoslaviji poznat advokat, u Americi se do smrti bavio bravarskim zanatom.
P.S. 2 Babin najstariji brat Božidar, ujak Božo kako ga je zvao moj otac, bio je obrazovan, doktorirao je Prava u Nemačkoj i Istoriju u Francuskoj, govorio je tečno nekoliko jezika ali je bio takođe hladan, na distanci, čovek. Bio je uvaženi član Masonske lože a koliko me sećanje služi, jedno vreme je bio i Lord Mayor
Beograda. Ženio se pet ili šest puta. Sa prvom ženom, ujna Cacom, moj otac je mnogo voleo i s toplinom u glasu izgovarao njeno ime, dobio je tri sina. Žene su mu po pravilu bile ugledne i istaknute evropske naučnice. Sećam se da je poslednja bila u užem izboru za Nobelovu nagradu. E ali ne to, takav kakav je bio, svetski čovek kako se to kaže, nije se stideo svog porekla niti svoje porodice.
Znao je da dovede baba Ljubicu u Beograd, sedne je u najlepši i najraskošniji fijaker i provoza je sve do Košutnjaka, odvede je na ručak u Moskvu... Božidar picnut kao engleski Lord a baba Ljubica u svojoj crnoj odori, glave povezane zift crnom maramom. Ludilo!