Šta se to dešava u Kosovskoj Mitrovici i zašto?
Počnimo od skupa, protesta, koji se završio sa jedanaest ranjenih i jednim mrtvim. Okupljanje je organizovano (o „organizaciji“ kasnije) kako bi se izrazio protest zbog otvaranja kancelarije koja bi služila za to da građani severa vade kosovska dokumenta u tzv zoni poverenja, mešovitim naselju, Bošnjačkoj mahali (to je bila, ako se neko još seća, jedna od prvih tačaka „plana za sever“)
Na skup su pozivali „svi“, što znači načelnik okruga Radenko Nedeljković (DS) kao i patriotski blok oko Marka Jakšića i Milana Ivanovića. Na skup su imali da dođu i radnici bolnice, radnici suda kao i ostali zaposleni u državnom sektoru koji, za potrebe ovakvih skupova, ima da igraju ulogu „naroda“. Međutim, skup nije organizovan kako treba, tj nije obezbeđen. Država Srbija plaća oko 700 policajaca MUP-a (koji su uglavnom i pripadnici KPS-a) kao i nekih 300 ljudi koji predstavljaju nekakvu „civilnu zaštitu“. Oni ne rade ništa (civilna zaštita) i, mada su svi uglavnom iz redova bivše JNA ili već nekih ražalovanih bezbednosnih grupa, oni zvanično ne nose oružje. Čemu onda služe, na to pitanje niko ne zna tačan odgovor.
Odmah nakon vesti da je na skupu eksplodirala bomba i nakon spekulacija o tome je li bombu aktivirala albanska ili srpska ruka, slučajno ili namerno, nehotice ponevši je na skup za „zlu ne trebalo“ ili sa ciljem da se nekon te eksplozije još nešto dogodi, da još nešto negde eksplodira a veće i važnije od onih jedanaest što su nakon eksplozije povređeni i onog jednog, pedijatra, koji nije osvanuo, neka eksplozija koja će dodatno pogurati već zalaufanu priču o neminovnosti podele Kosova, i potaći našeg predsednika na ingenioznu izjavu da „Srbija neće ništa preduzeti“ posle čega su prestravljeni Albanci odahnuli jer su se baš bili poplašili kako će na Kosovo sada srpska vojska sa sve policijom... Odmah nakon te, stigla je dakle, nova vest. Vest da je upucan, u noge, ovde neupitno namerno, jedan mladi političar. Šef poslaničke grupe u vladi Kosova, Srbin, čovek preduzimljiv, punih ruku projekata za svaku priliku, prijatelj i saradnik jednog od dva državna sekretara u ministarstvu za Kosovo i Metohiju. Čovek, trn u oku „patriotama“ sa kriminogenim biografijama. Trn u oku, dakle, upucan je i upozoren. Patriote su, međutim, mogle da ga „upozore“ odavno, da su htele. Mogle su i da ga ne upozore, nego da jednostavno završe sa njim. Ne bi bilo umesno da se igram Šerloka Holmsa, ali biće da počinioci ovaj put nisu „loši momci“ mada bi bilo zgodno - ionako su fioke pune njihovih krivičnih dela koja samo čekaju na svoju objavu i konačno devastiranje. Negde najesen.
Počinioci bi ovog puta mogli da budu na drugoj strani, upravo onoj koje se mladi političar nije plašio.
Odmah nakon eksplozije koja je obeležila skup protiv otvaranja kancelarije, a pre vesti o ranjavanju šefa poslaničkog kluba - jednim mi je pozivom javljeno da „slobodno napišem da je taj i taj, kasnije ranjeni, kriv za sve“. On je, objašnjeno mi je, insistirao na toj kancelariji. Kancelarija je, rečeno mi je, Srbima nepotrebna jer Srbi sa severa ionako sve te papire mogu da izvade u južnoj Mitrovici a taj je, kasnije upucani, jedan karijerista, jedan, kažu, koristoljubivi koji je sve neke svoje ljude zaposlio u kancelariji i on sve to radi da bi se dokazao onima iz vlade Kosova.
Nisam stigla ni da pozovem čoveka i pitam ga da li je on kriv za sve i ako jeste, zašto je tako pokvaren pa radi to što radi, kada me opet pozvalo ovaj put sa vešću da je čovek upucan. Čovek se ne odaziva na pozive. Ne zna se ko je pucao. Neće se, kaže moj izvor, ni saznati. Zašto bi se saznalo, razmišljam, kada se nikada ništa nije saznalo. Za deset godina se, na severu Kosova, nije otkrio nijedan počinilac nijednog zločina. Nije se, niti će se saznati ni ko se sve i zbog čega krio na severu, nije se saznalo kakvi su sve zločinci i sa kakvim sve poternicama pronašli svoju „sigurnu kuću“. Na severu Kosova.
Verujem da naši lideri kada su govorili o nacionalnom interesu, uveravajući nas da ništa od svega ovoga nije važno, da nije važno bezakonje jer je mnogo veće bezakonje poput samoproglašenja nezavisnosti bilo dopušteno i „kakve sad veze ima tamo neki kriminal“ kada su kriminalci na zapadu i kada su kriminalci u Prištini... verujem da naši, dakle, „lideri“ nisu znali kome pomažu i da će to malo srpsko učešće u velikom kosovskom bezakonju jednog dana biti upravo izgovor za konačno bezakonje, za nešto poput „oluje“ koje smo se plašili zimus a prava je pretnja došla na leto. Kao i onomad. Kada smo u ne znam zašto i kako zaboravljenoj jer navodno poništenoj „strategiji za sever“ prepoznali zvuk oluje, nismo mislili na to kako se od ovog plana nije odustalo. On je samo preoblikovan. Svoju realizaciju započeo je upravo. To je bila ona bomba, pa je bio onaj pucanj na Miletića, pa je danas izjava Bajrama Redžepija o specijalnim jedinicama na severu zarad uspostavljanja „reda i mira“. I to je Tadićevo primećivanje da ovo zvuči kao pretnja ratom. Zaista zvuči. I zaista liči na kraj SAO Krajine. Ako ne bude tihe integracije ili "relaksacije odnosa" Beograda i Prištine.