Gledam ovaj video i osećam se kao Hičkokova plavuša, kojoj je posebno posvetio ovaj "savet". Samo meni. U nedostatku dobrih savetnika u mom životu, ja savete sve češće tražim od pokojnika. Svi ti "savršeni tipovi" su mrtvi. I još uvek su sasvim korisni. Za razliku od većine živih. Ne bih ja ušla u ovu svoju ispovest, ali Hič mi se toliko lično obratio, da nemam izbora.
Elem, dugo me je mučila dilema u čemu je moj problem sa spavanjem. Od kada znam za sebe, ja ne spavam noću. Od oko 13.250 dana u mom životu samo sam oko 3500 puta legla pre četiri sata ujutru. Često tek kad svane. Spavam dobro. Sanjam obično lepe i zanimljive snove. Retko se budim kad zaspim. Kada imam snimanja, probe ili bilo kakve obaveze ujutru, ustanem bez većih problema. Tih dana manje spavam ili jednostavno isključim sat i naštelujem se da legnem 7 sati pre određene obaveze - i sve bude u redu. Nekada spavam svega četiri sata, retko ili gotovo nikada se ne odmaram u toku dana.
Ovako je to počelo: u našoj porodičnoj kući na Voždovcu, u maloj ulici Ljube Šercera (zauvek ću govoriti Švercera), živeli smo baba, deda, tetka, teča, sestra od tetke, mama, tata i ja. Tu je bio i ujak sa ujnom i setrom od ujaka, ali u donjem stanu. Soba u kojoj smo spavali i živeli mama, tata i ja (Ana još nije bila rođena) imala je tri sa tri metra, ukupno devet kvadrata. U njoj je bio jedan bračni krevet na rasklapanje, moj krevetac koji se retko koristio i jedna nahtkasna. Krevetac se povremeno iznosio i njegovo mesto zauzimala su kolica u kojima sam, kažu, lakše uspevala da zaspim. Ti pokušaji neslavno su se završavali mojim ispadanjem iz kolica, naročito kada me je ljuljao tata. Kažu da nisam podnosila da budem vezana u kolicima. Kako jedna beba uopšte može znati da li je vezana? No, tako tvrde moji tadašnji ukućani. U krevetu su umesto posteljine stajali stripovi mog oca (koji su bili uzrok mog kasnijeg nespavanja, ali o tome drugom prilikom). Sa leve strane bila su vrata od malenog balkona na koji smo retko izlazili jer je baka tvrdila da je "nebezbedan".
Ja, kao beba, nisam spavala nikad. Legenda kaže da su lekari morali mene da drogiraju (ne znam čime) da bi moja majka sklopila par sati sna. Kako ni to nije uspevalo (droge nisu očekivano delovale na mene), neko se u nastupu očaja, kad su sve već pokušali, pojavio sa izuzetnom idejom: da odemo kod neke ciganke koja deci rešava te probleme. Tada sam imala već oko dve godine. Mama je plakala na tu ideju, tati je bilo smešno i nije želeo u njoj da učestvuje, tek - našla se "delegacija" sastavljena od dela rodbine i komšiluka da me odvede po to spasonosno rešenje. Jer, zaboravila sam da kažem, moje nespavanje je pratio i plač, pa je ulica to teško podnosila. E, šta je ciganka radila? Rekla je da imam crve u ušima (mama je opet plakala), te da ne mogu imati mira dok mi ona to ne izvadi. Uzela je neku slamčicu (prethodno su svi gledali i uverili se da je slamčica - slamčica) stavila je u moje uho, jedno pa drugo, i krenula kroz slamčicu da izvlači crve iz ušiju. Prave žive crve. Malecne. Kapiram da ih je držala u ustima i ubacivala u tu slamčicu, drugo objašnjenje nemam. Pošto je izvadila dvadesetak crva, poslala nas je kući. Mama je plakala, tetka ju je smirivala, tata se i dalje prezrivo odnosio prema ideji crva u mojim ušima, komšinica je bila zadovoljna... Tek činjenica je da sam ja od tada spavala. Ne baš celu noć, ali tako.... od četiri sata pa do devet, deset... nakupilo se tu nekog sna. Možda činjenica o ciganki i drogama objašnjava nekolicinu stvari iz mog kasnijeg života, uključujući i to da ne koristim nikakve droge, nikada. Uz najbolju volju i nekolicinu pokušaja -- ne podnosim ništa što utiče na moj mozak.
To sam shvatila još u ranom pubertetu, kad su počela zaljubljivanja i uz njih totalna disfunkcija svega. Ali kada je čovek zaljubljen, ili pod stresom - jasno je zašto ima nesanicu. Nisam baš često bivala zaljubljena u životu, možda svega sedam puta, pa se na tu "okolnost s opravdanjem" ne može otpisati mnogo. Radila jesam mnogo, obično pod kontinuiranim stresom, još od vremena kada sam bila dete. Ali svi radimo pod stresom, u ovoj zemlji svi su kolektivno pod šestim stepenom stresa, pa većina, valjda, spava normalno. Učila sam isključivo i samo noću. A dok sam studirala, to je čak bio predmet zavitlavanja na našoj klasi, spavala sam bilo gde - bilo kad. Dođem ujutru normalno na FDU i onda koristim svaki slobodni minut da zaspim. U hodniku, na strunjači, na parketu, u baletskoj sali, iza zavese, u "samicama", učionicama, bilo gde. Minut po minut - nadoknadila bih to što mi je trebalo, ali moju noć gubila nisam. Čak ni kada sam rodila decu. "Sad ćeš ti, zajedno sa bebinim ritmom", završilo se tako da su moje bebe manje-više u početku imale moj ritam. Srećom, povukli su na oca pa ustaju rano i spavaju noću, uvek u normalno vreme, bez problema. A ja spavam sve manje, radim noću sve više, to nije dobro za ten, nije dobro za unutrašnje organe, sve znam.
"Zamenila si dan za noć", reče mi jedan prijatelj, lekar. Kako sam zamenila dan za noć kad meni nikad dan nije bio baš dan a noć baš noć? Od trenutka kada sam se rodila u četiri sata ujutru, to nije bilo tako. I kako se to nakon ovolikog broja godina vraća u normalu? Pokušala sam sve. Ili nisam?
Nedavno je moj zakoniti suprug, koji sa mnom živi već 16 godina, možda razrešio moju dilemu: "Nemaš ti nesanicu", kaže, "...ti samo živiš u drugoj vremenskoj zoni. Na primer u Njujorku je sada tačno onoliko sati koliko bi trebalo da bude za spavanje, a ti upravo odlaziš u krevet." (ne treba da naglašavam da se on tada bio probudio). Dakle, možda je to tačno. A možda su crvi i dalje prisutni. Dozvoljavam i neku treću mogućnost. U Njujorku će sada ponoć. Pošten svet tada odlazi na počinak. Možda da se preselim u Njujork. Hičkokov predlog ostavljam za kraj. Laku noć.