Na brdovitom Balkanu prošlost nikako da prođe. Čim, iz haotične sadašnjosti, krenemo ka lepšoj budućnosti saplete nas prošlost. I tako generacijama. Naša prošlost ne sapliće samo nas, već i sve one koji sa nama imaju bilo kakavog posla - u politici, ekonomiji, sportu, pa i u umetnosti. Najsvežiji primer je film Untitled Love Story Anđeline Džoli.
Priča o tom filmu je poznata. Prilikom jedne od svojih poseta Sarajevu, slavna glumica i UNICEF-ov ambasador dobre volje, čula je istinitu priču o Admiri i Bošku. Dvoje mladih Sarajlija, ona Muslimanka, a on Srbin, spremali su venčanje kada je počeo rat. Držeći se za ruke, 18. maja 1993. godine, pokušali su da pretrče most Vrbanja i pobegnu iz Sarajeva. Prvi snajperski metak usmrtio je Boška, a drugi pogodio Admiru. Ranjena Admira je dopuzala do Boška, zagrlila ga i umrla. Njihova tela ležala su na mostu sedam dana. Kada je čula priču, kažu da se Anđelina rasplakala i odlučila da o njima snimi film.
Snimanje je započeto u Budimpešti i uskoro je trebalo da se nastavi u Sarajevu. Međutim, ministar kulture Federacije BiH je, posle intervencije Bakire Hasečić predsednice Udruženja “Žena –žrtava rata” zabranio snimanje filma u BiH. Razlog je scenario, po kome se, kako tvrdi Bakira, silovana Bošnjakinja, zaljubljuje u svog silovatelja Srbina. “Medju hiljadama svedočenja žena koje su silovane tokom rata nema nijednog u kojem se žrtva zaljubljuje u svog silovatelja, nećemo nikome dozvoliti da falsifikuje naš bol", kaže ona. Rekla je Bakira još mnogo toga, a i drugi su dodavali mirođije u taj bosanski lonac.Treba podsetiti da je vlasnik Pink films internešenal Željko Mitrović još ranije odbio saradnju na istom filmu i izjavio da “ne želi da bude deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke.”
Anđelina Đoli je iz Budimpešte poručila da "zaplet ima mnogo obrta, film se bavi osetljivom prirodom odnosa između glavnih junaka, a o čemu se tačno radi, videće se kad film bude prikazan".
Scenario je poslat ministru kulture i od tada po novinama kruže različite varijante scenarija. Ipak, prema poslednjim vestima izgleda da je tačno da priča govori o Bošnjakinji koja se zaljubljuje u svog silovatelja Srbina, ali da je taj Srbin ujedno i najveći negativac u filmu. U svakom slučaju ministar kulture je odobrio snimanje u BiH.
Nije na odmet podsetiti da svaka umetnost, pa i filmska, pravi pomak u odnosu na stvarnost, a da crno-belo profilisanje likova postoji samo u lošim vesternima i propagandno-političkim pamfletima, te da Untitled Love Story Anđeline Džoli nije prvi film koji govori o ljubavi žrtve i mučitelja.
Po mnogo čemu kultni film Lilijane Kavani Noćni portir, na specifičan način pokazuje svu složenost odnosa žrtve i mučitelja. Lucija (Charlotte Rampling), prateći 1957.g. svog supruga, slavnog američkog dirigenta, na gostovanje u Beč, u hotelu u kome su odseli susreće noćnog portira Maksa (Dirk Bogarde). U njemu prepoznaje SS oficira, svog mučitelja, ali i zaštitnika, iz konc. logora u kome je, kao vrlo mlada, bila zatočena. Umesto da ga prijavi, Lucija obnavlja njihovu zajedničku vezu i oživljava potiskivanu prošlost sve do tragičnog, zajedničkog kraja.Kada je snimljen 1974.g. Noćni portir je izazvao veliki skandal i bio je oštro napadan sa više strana, ali su u odbranu njegovih vrednosti stali veliki i ugledni umetnici Moravija, Viskonti i dr.
S druge strane i život piše romane. U Stokholmu, posle neuspele pljačke banke, pljačkaši su od 23. do 28. avgusta 1973.g. kao taoce držali nekoliko službenica i službenika banke, a kada su se na kraju predali, kamere su zabeležile kako jedna službenica ljubi otmičara. Na suđenju bivši taoci nisu hteli da svedoče protiv svojih otmičara, već su opravdavali njihove postupke, a ona službenica se kasnije i udala za svog otmičara.
Poznat je i slučaj Pati Herst, ćerke i naslednice američkog novinskog magnata, koju je 1974.g. kidnapovala terorisička grupa Simbiotička armija. Ona je prihvatila ideje za koje se grupa borila i zajedno sa njima učestvovala u pljačkaškim i terorističkim akcijama sve dok, zajedno sa članovima grupe, nije uhapšena.
Psihijatar Nils Bejerot je ovu naizgled paradoksalnu emocionalnu reakciju, rađanja simpatije i naklonosti žrtve prema mučitelju, nazvao stokholmski sindrom.
Naravno, još uvek se sećamo onog drugog Sarajeva, od pre rata, u kome je ljubav između Sarajki i Sarajlija različitih vera i nacija bila uobičajena pojava, a ne sindrom.