Odavno je najavljeno... Ali, dani na kalendaru tinjaju gotovo neprimetno. Kao zaboravljena cigareta u pepeljari, koja dimi i polako se "skraćuje". Tako domilesmo i do današnjeg datuma. Strastvenima je delovalo da užasni 11. novembar nikad neće doći. Logički, matematički i kalendarski da, ali psihološki valjda nikad ne. Maltene kao, za one koji u to veruju, smak sveta: veruju da će se desiti, ali im deluje da do tada ima još čitava jedna odgođena, ili rezervna večnost.
Zakon o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu je tu. A naspram njega - ogromna armija pušača.
Ovih dana sam slušao silne razgovore na zadatu temu. I, većina pušača kaže da je to neodmeren i nelogičan zakon. Odnosno, kažu da se zarad očuvanja navodnih prava jedne grupe pojedinaca grubo narušavaju prava druge grupe pojedinaca. Ipak, kad se sve fraze i vajkanja preberu, skoro niko od pušača se ne bavi pitanjem narušavanja zdravlja nepušača u njihovoj blizini, već isključivo nastoje da ostanu na terenu pravnih pitanja, što je posebno interesantno kod onih koje pravo kao takvo nikad nije zanimalo. Dakle, tema se uglavnom čvrsto drži u okviru hipotetičkih sudaranja normativa, gde ipak sve deluje teoretski i besposledično, a izbegava se teren zdravlja, gde bi bilo veoma teško opravdati kako nečije zadovoljstvo treba da ostane nedirnuto iako narušava zdravlje drugih ljudi. Takođe, beži se u čuvenu tezu da ima važnijih problema i da se tema zabrane pušenja forsira kako bi se pažnja skrenula sa važnijih životnih stvari i društvenih anomalija. Valjda i oni koji to izriču znaju da je pomenuta tvrdnja teško održiva, jer sve stvari su važne, odnosno, to što postoje „veliki problemi" ne znači da se istovremeno ne treba baviti i onim „manjim problemima".
Stečena prava se teško ukidaju. Ako je neko navikao da u kancelariji ujutro prvo popije kafu i uz kafu zapali jednu ili dve, a do kraja radnog vremena još nekoliko, teško će prihvatiti zakonsku odredbu po kojoj to više ne može da čini. Nije to slučaj samo sa cigaretama, nego i sa ostalim navikama.
Dalje, situaciju usložnjava i to što kod nas dugi niz godina postoji jedan veoma loš odnos prema pojmu zakonitosti, tj. poštovanja zakona i zvanično proklamovanih normi. U praksi, vlada jedna vrsta utrkivanja, ko će bolje da prevari i izvrda zakon.
Konačno, teška ekonomska situacija stvara osećaj ozlojeđenosti. Sa tom vrstom raspoloženja ide i jedna vrsta osvetničke psihologije prema skoro svemu što kao norma ili zahtev dolazi iz pravca države.
Povrh svega, stoji još i to da su ljudi koji ne žele da urade ili priznaju neku stvar skloni da i "bazične činjenice" preudese tako da izgleda kako je njihovo ponašanje opravdano.
Kako god bilo, inspektori kreću! Pušači imaju svoju taktiku. Neki će se nevoljno pomiriti s tim da pušenja na određenim mestima više nema. Neki će da čekaju da vide kako će sprovođenje ove mere uopšte da ide, pa, ako osete labavost, pripaliće. Neki će, pak, svesno i otvoreno rizikovati. Propisane novčane kazne izgledaju, još uvek, apstraktno.
Gledam celu stvar sa izvesne distance, jer sam cigarete ostavio pre četiri i po godine. No, to ne stvara bezosećajnost prema onima koji ovaj 11. novembar dočekuju nervozno i sa utiskom uskraćenosti. Naprotiv. Bivši sam zavisnik i znam kakva je muka u pitanju. Dakle, kad je reč o nenadanim upadima antinikotinskih inspektora u kafane, skrivene pušačke zemunice ili kancelarije - svim pušačima u zatvorenim prostorijama, kojih će svakako i dalje biti, želim što bolju „sportsku sreću".