Svojski smo se potrudili da izgleda kako će u toj novogodišnjoj kočiji, koja se nakratko zaustavila usred naše bučne i zadimljene mehane, svako pronaći ponešto za sebe. Uvek se tako nadamo da ćemo, dotaknemo li te skute od srme, postići ponešto od onog što smo propuštali mesecima - da učinimo ili neučinimo, kažemo ili prećutimo, pokažemo ili sakrijemo... Očekujemo čar postignuća, makar i simboličnog, i samo na tren.
Ali, ta putujuća komedijašica, mirišljava i nakićena je, osim nade, iz svog srebrnog kofera pred nas prosula još nešto. Ostavila nam je i neki nauk. Od onih o nama, vrednih pamćenja.
Mi ga, međutim, takvi kakvi smo, u cik prve janurske zore obično smestimo tamo gde nikome neće biti na oku, u nadi da ćemo tako postići savršenu harmoniju svog daljeg postojanja. Kao da se ništa nije desilo. Preteću priču o nama brže-bolje sakupimo, dok još nije postala nauk, pomešamo je sa rastrošenim ostacima hrane i sve to vešto gurnemo pod kafanski stolnjak.
One krupnije komade, ispod stola, sakupimo nogama, onoliko koliko se može. Posle ih zajedno sa gomilicama srče i pikavaca šutnemo u neki ugao naše raspevane mehane. Tamo su na sigurnom. Niko ih neće pogledati, jer ko bi brljao po takvom nečem. Bar se tako čini.
Oni koji bi da ipak malo pročačkaju po sopstvenoj svesti, kad im se ponovo javi, moraće da se pomuče radi tog nauka, ako već nemaju pametnija posla. Kopati među srčom i đubretom nije gospodski, a nauk ume i da zaboli, čak mnogo jače od sadržaja iščeprkane novogodišnje priče o nama. Bol vam se svakako smeši, usudite li se na taj nepotrebni korak.
Nemojte samo posle reći kako niste bili upozoreni. Taj rizik je samo vaš.