Bila sam na promociji u Zelenom Zvonu. Došla sam preumorna i sa zakašnjenjem. Ljudi su sedeli i čekali. Jedan dečko, mlad čovek, kako god, zapitkivao me je da li je i koliko Zoran pio. Bio je sipmatičan i otvoren. Posle je pričao kako nema pravih ljudi, naručivao pivo i pominjao nekakav bend. Sela sam s njim za šank, pila kratku s mlekom (to piju umorni) Zrenjanin je mesto koje pamtim po nekim vožnjama iz Novog Sada, ne sećam se imena lokala znam samo sa kim sam u njih ulazila, sedela, pričala... Sećam se i Milana Mumina, ne znam zašto - on nije iz Zrenjanina.
Ali mi pada na pamet kako mi se dopadala ova pesma (i evo sad mi se opet dopada - setila se) pa mi dođe u glavu neka suluda slika kada sam tokom jednog perioda svog novosadskog studiranja stanovala kod Mumina u stanu, a pričala s njegovim ocem advokatom i ljubiteljem umetnina, dosta često, i onda iz čista mira jednog jutra zatekla Vudu Popaja u dnevnoj sobi u crvenim boksericama i nečem izgužvanom gore, kako sedi i jede nešto zidarsko, posle je proveo tu nekoliko dana i doveo jednu devojku
Onda, vraćam se promociji, jedan čovek, sasvim slep, postavi pitanje o Zoranovim improvizacijama. Pozdravlja neke ljude, Ostane da prati film. Kupi knjigu, sa njim žena, njegova. Fin. Pa onda jedna druga žena - pita za Sopoćane. I oca Petra. Pitam je l otac Petar, Ulemek? Jeste, kaže, otišao je u Hilandar. Pre nego što se sve raspalo u našoj crkvi, mislim ali ne kažem. Uzme žena da me crta. Napravi moj portret na brzinu. Lecnem se. Kaže - izdužila sam ti lice, učila sam u Sopoćanima da slikam freske. Ti si, kaže, kao sa freske. Prepadnem se. Ne smem ni da pogledam crtež ponovo.
Sretnem poznanicu. Ona je glumica. Pitam za ovog i onog, ona za onog i onog. Sednemo nazad svaka za svoj stol.
Zovem vozača. Nije dostupan, nestao. Neki me zovu da ostanem kod njih, neki okreću brojeve nekih svojih taksista i ja, naučila da prvo sačekam a onda sudim (oni kažu "uzmi taksi, šta te briga - njega nema".) slušam sebe i sačekam. I on dođe. I vraćamo se nazad u Beograd.
Ja zadovoljna, da li što je prošla još jedna stvar iz neke besmislene agende, ili sam srećna jer je lepo prošlo, a te promocije su čudne, nikada mi ne bi palo na pamet kako sve mogu da izgledaju, šta sve ljudi pričaju, najzabavniji su mi pijani gosti... na kraju krajeva, ja sam prazna.
Najradije bih onom što me vozi rekla da produži negde, da idemo bilo gde, svejedno. Ipak, vraćam se kući. A onda opet - promocije, vraćanja u kasnu noć, tezge, a nisu tezge, i bolje su nego ove druge "tezge", kosovske, te pisanije, moj život je low budget tezga, i svi ti lažni sukobi, pravi sukobi, sjebavanje prijateljstava, kajanja, nekajanja, ljutnje, zauvek, na kratko, na dugo, praštanja, polovična, neiskrena, sećanja, argumenti, neizvesnost. Umor.