Sada mi je svaki vikend sasvim normalan, i kada se ispred mene prevrne motorista u sudaru sa autom, pa posle desetak metara letenja brze bolje ustane (najverovatnije nema dozvolu) i pobegne na poluraspalom motoru, i kada kisa odjednom padne tako silovito da ne stignem ni da obucem kabanicu koja ne stiti ni pola mog dugackog tela, pa ni svi sareni osmesi sa kosookih lica mi nisu strani ni cudni.
Zeleo bih da se zahvalim svima koji su bili uz mene, bez ovih putopisa ne bih ni pola postigao, pola ljudi upoznao, ali vreme je da se jedna celina zaokruzi i stavi tacka na sve. Da imenujem ne mogu, jer bih ceo blog na to potrosio, oni ce se sami prepoznati, prokomentarisati i javiti svako na svoj nacin.
Lep i pozitivan pozdrav svima, sirom ove nase blentave planete!
P.S.I da mogu da vratim vreme unazad, opet bih sve isto uradio!