Kako čovek može lako da se ogreši ne gledajući dalje od dometa očnog vida , ne gledajući drugim čulima, uzimajući zdravo za gotovo, osudjujući ispravno i normalno, ne ulazeći u opravdanost, u dubinu, verujući da je ono što vidi to i ništa drugo, verujući samo sebi ili delu sebe, ne proveravajući sliku, pojačavajući ton u glavi i pored šumova, upozoravajućih. Nezdravo je dugo biti u grešnom stanju. A, ja sam skoro petnaest godina, grešio dušu, bio u zabludi, osudjivao…iako mi je isprva bilo nežno, skoro ganutljivo videti kako otac svakodnevno drži sinčića za ruku u šetnjim dugim ulicama, govori mu, uči ga, upućuje u tajne života, ljudi, okruženja… Sin je rastao, a oni su se i dalje držali za ruke, ponekad i ispod ruke, smetala mi je ta preterana nežnost, iako sam se ja sa svojim sinom ljubio u obraz kad god se sretnemo i bilo gde, poljubimo se i danas. Eto, to nisam smatrao, i ne smatram, za preteranu nežnost!? Jebeš, mene dvoličnoga! Al’, smetalo mi je što dečaku ne da slobode, što ga vuče sa /za sobom, gde god krene, što mu ne dozvoljava da se igra sa vršnjacima, zuji sam ulicama, da se snalazi, otima, uči se opstanku u životu ni malo vedrom, ni malo obećavajućem.
Ogrešio sam dušu.
Ne vodi otac sina u šetnju, već sin slabovidog, slepog oca. Pruža mu oslonac, sigurnost, upućuje ga u život koji se iz trena u tren menja, upoznaje ga sa preprekama na putu i pored puta, kako ljudi izgledaju, da li se mršte ili smeju, imaju li nade u očima...Govori mu koje je boje nebo, lišće, dovlači mu zalazak sunca, sad je prošla jedna na biciklu, taman za tebe...lepota, a, ja sam se glupak srozavao pogrešnim mislima u ustajalo blato ne osećajući sopstveni smrad.
Gde će mi duša!?
Otac i sin su i dalje šetali ne obazirući se na nečiju sumnjičavost koja je proizvod sebičnosti, neproverenog mišljenja, zadrtog stava, bez imalo ljudskog pristupa, priznanja samom sebi na moguću grešku...bem ti princip što prvo pomislim il’ osetim to me ne vara. Setim se svoje ljutnje kada me je otac pratio u daleki grad na školovanje, ostala deca su putovala vozom sama, a jedino sam ja imao dadilju.A, bilo je normalno da roditelj bude uz 15-ogodišnjaka koji se odmeće u daleki svet, praktično započinje samostalan život...To mu ni danas ne mogu oprostiti, iako znam da je bio u pravu 1000 odsto. E, da sam ja tako mog sina kad je odlazio u vojsku uhvatio za ruku i pravac kasarna, ne bi lumpovao dva dana po beogradskim i požarevačkim kafanama i uz pratnju vojne policije bude doveden u kasarnu.
Greh se okaje, al’ ne zastareva.
Proleće, ove godine, je donelo novi pogled, učestalija poseta staroj kafani…u potpunosti su razotkrili moj greh, ogolili ga do koske. Otac i sin, sada već 18-ogodišnjak, navraćali su sve češće u istu kafanu, susretao sam ih na ulazu ili izlazu. I opet u meni proradiše grešne misli zar, u kafanu vodi dete, sramota al’ odustah kada začuh mama ( anyu ), uslediše poljupci mladića, tatinog sina, sa kelnericom dok je otac strpljivo čekao na vratima, ne mičući se. To je tvoj sin i suprug, usledio je potvrdan odgovor i priča od koje sam dobio nove sede vlasi na levoj strani glave. Njen muž od rodjenja ne vidi, slabo vidi, i vid mu se sve više pogoršava, pomoći nema, sad je kasno i za svaku intervenciju, u ovakvom stanju radio je na gradjevinama, sa kubikašima, u polju, niko nije hteo da ga zaposli sa njegovim zanatom, ima beli štap, al’ neće da ga nosi jer je sramota, šta će svet reći, i u sinu je pronašao oslonac da ga, od malena, vodi kroz život. Hrabar sin, i, hrabar otac, a ja sam postao gnjida od čoveka koji je svoju egzistenciju temeljio na proveri informacija i onoga što vidi i što ne vidi, i što je bilo, i što će biti…a, ovde se nisam usudio malo dublje da zavirim.
Duša sve skriva, pa i greh.
Viđam ih zajedno, sve ređe, mladić se otima, otimaju ga godine, al’ uvek se nađe u blizini da pomogne ocu. Prepoznaje me po glasu, nasmejem se kao da on to vidi, znam da zna za moju zabludu, grešno razmišljanje, jer sve sam priznao kelnerici. Ona im je sigurno prenela, možda mi zbog priznanja opraštaju, možda nisam jedini sa takvim utiskom...!? Mene ne zanimaju drugi, hoću sam sebe da išibam, iznutra, da poplavi, da ječi kao drvo kad puca po pola.