Veliki grad za mene bio je pravo otkriće. Prvih nedelja zaradila sam žuljeve jer sam bila ubeđena da ništa nije toooliko daleko i da do svakog odredišta mogu „istabanati". Kada sam posle svakog tog putešestvija dolazila u stan i naglas proklinjala i ovaj grad i njegovu veličinu, spoznala sam blagodeti gradskog prevoza.
Doduše, u početku nisam razumela „autobuski" žargon - „izlaz" (kada je put ka izlazu zakrčen, a želiš da izađeš, samo se prodereš IZLAAAZ i svi se sklanjaju) i „ova omladina" (rečeno uz uzdah od strane penzionera koji skapavaju ukoliko ti sediš, a oni ne, a kada ulaze u autobus i vide prazno mesto - dešava se neverovatna promena - penzos postaje maratonac i snagom lava koji skače na antilopu zauzima drveno sedište).
Kada sam ranije dolazila u Beograd, uglavnom je to bilo automobilom, pa sam nekako tu GSP kulturu uspela da preskočim. I dobro, onda sam shvatila i kako radi automat i kada se kupuju karte i stvarno sam se pridržavala toga. Najvažnije od svega - ustupala sam mesto penzosima.
Kako su matorci počeli da stežu finansijski obruč, morala sam da kalkulišem. Novca za poneko pivo uvek je bilo, za hranu smo cimerka i ja uvek imale (sreća pa nismo imale neki apetit), na izlaske sa takvim budžetom nisam ni mislila, a onda sam shvatila da dobar deo novca trošim na gradski prevoz.
Pazite, ako idem do fakulteta i vraćam se do stana, moram da poništim 4 karte, ukoliko tog dana (a često se dešavalo) idem do dečka, potrebne su mi još 2, a ako dečko i ja rešimo da odemo do grada, moram da kupim još 2 ili 3 (u zavisnosti od rute). Dakle, to je 7 ili 8 karata za jedan dan - puta 22 dinara. Da zaokružimo na 200. Davati svaki dan po 200 dinara samo za prevoz, pogotovo u to vreme, stvarno je za mene bila naučna fantastika.
To bi značilo da na mesečnom nivou samo na osnovno „švrćkanje" po gradu potrošim oko 6.000 dinara. I sada je mnogo, a kamoli tad. Razmišljala sam o povlastici o kojoj su tih dana brucoši stalno pričali i učinila mi se kao sasvim dobra i praktična stvar. Čak sam čula da neki dečko sa Julinog brda radi falš povlastice i da mu dobro ide, ali nisam se usuđivala.
I nakon rađanja ideje o povlastici, vraćam se ja jedan dan sa ispita. U autobusu mi prilazi žena i pokazuje legitimaciju. Rekla sam joj da imam kartu ali da sam toliko iscrpljena da sam zaboravila da je otkucam, što je i bila istina. Gledala je kroz mene i zatražila ličnu kartu. J***lo se njoj za moj umor, za moj ispit, i da mi je noga drvena i da nemam jednu ruku i da sam slepa - ova predatorka bi napisala kaznu. I prva kazna je pala.
I dalje mi je na umu bila ona povlastica, ali sada je trebalo platiti kaznu, pa onda izvaditi povlasticu. Sa maksimalno skresanim budžetom za taj mesec, rešila sam da se strpim i uštedim do sledećeg, kada ću platiti i kaznu i vađenje te famozne povlastice. I stvarno sam bila maksimalno zagrejana za to.
Druga kazna pala je sasvim slučajno kada sam se u pola 6 ujutru jednog vikenda vraćala sa žurke. U blizini nije bilo nikakvog kioska pa sam rizikovala i sela u tramvaj. Prilično pijana i prilično opuštena za to doba dana, nisam ni slutila da će ljuti kontrolori uleteti. Tada sam shvatila da kontrola nikada ne spava. E već od tog puta, kada je trebalo platiti 2 kazne i vađenje povlastice - priznajem, izbezobrazila sam se.
Da je jedna kazna u pitanju, pa hajde, dobro, prištedi se tu i tamo, ne kupe se baš one roze čizmice za rejv, već se plati kazna i onda uzmem karticu i vozim se k'o čovek. Međutim, sa dve, šištala su mi jaja da ih platim. Od povlastice sam bila sve dalje i to mi je bilo kristalno jasno. Shvatila sam da ću morati da igram prljavo protiv GSP sistema. Sve ređe sam kupovala kartu, da bih na kraju pristupila klasičnom švercovanju.
A kada se švercuješ, sve je dozvoljeno. Što si bezbrazniji, promućurniji i snalažljiviji - to su manje šanse da ti se novčanik napuni roze-belim kaznama. Međutim, ma koliko da sam se trudila da izbegnem to, moj novčanik u jednom trenutku bio je toliko debeo, da sam došla na fiks-ideju da od kazni napravim haljinu ili zavesu i slikam se u tome / pored.
Jednom prilikom bila sam „prinuđena" da glumim strankinju. Prišao kontrolor koleginici i meni, a ja kroz zube rekla: „Aj dont nou. Aj em from Poland". Čovek se valjda zbunio i možda malo smorio što ne zna da mi odgovori pa je samo slegao ramenima i prišao drugom putniku. Osladilo mi se.
Sledeći put progovorila sam ruski. Doduše, ta akcija bila je totalni fijasko, jer je kontrolor, gle čuda, izgleda bio predratni učenik i znao je ruski, pa sam ispala i neznalica i folirant. Nije se isplatilo četiri godine učiti taj jezik, a i, ruku na srce, ipak sam jedva imala trojku (i to na kraju godine i uz prepisivanje). Tako je moj novčanik postao još puniji pa sam u društvu izigravala baju sa svim tim kaznama.
Najbezoraznija fora tada: tramvaj je bio pun, prišao meni kontrolor i traži kartu, ja isceniram zbunjenost, kao "nemam ja pojma, karta je kod mame, a mama je tamo skroz iza". Ode čovek da traži mamu, a ja se izvučem iz tramvaja i mašem mu onako pobednički sa stanice. On gleda kroz prozor, ne veruje da mu je devojka na štiklama to uradila.
Nedugo nakon toga, šetam ti ja Zemunom, kad se na pločniku ukaza zdravstvena knjižica. Nekome je ispala. Pogledam levo-desno, kao junak u špijunskim filmovima, i podignem je. „Marijana Đurić, 17 godina, Bežanijska kosa". Odmah se u mojoj glavi skovao genijalan, a ujedno i zao plan kako ću ovu slučajnost iskoristiti u „prljave" svrhe. Malo sam se raspitala kako kontrolori pišu kazne maloletnim licima i ispalo je da pošto ista nemaju ličnu kartu, mogu se uzeti podaci iz bilo kog drugog dokumenta. Znala sam šta mi je činiti.
Već sledećeg jutra bila sam sedamnaestogodišnja Marijana Đurić. Možda nisam tako izgledala, ali sam se pred kontrolorima trudila da ostavim takav utisak. Pisali su kazne i kazne, a ja sam nekako bila resterećena (iako mislim da me je kasnije, kada sam našla posao i upala u prvi konflikt sa tadašnjim šefom, stigla loša karma). Ta fora bila je uspešna sve dok misteriozna Marijana nije napunila 18 godina. Tada sam morala da napustim njen identitet i pronađem ili nekim čudom novi identitet ili novi način za preživljavanje u gradskom prevozu.
U staroj ličnoj uspela sam da od jedinice u JMBG-u napravim sedmicu. To je bilo toliko smotano odrađeno, ali neki kontrolori nosili su veliki dioptriju pa sam uspela da „prođem". Da je kojim slučajem neki pandur bio tu, ko zna šta bi bilo.
Shvatila sam šta znači „mesečna karta" u slengu švercera. To je bila ona karta koju kupiš jednog lepog jutra, a iskoristiš je „silom prilika", kada baš vidiš da kontrolori pohode vozilo. To se može dogoditi već sledećeg jutra, a može i nedeljama kasnije. Preduslov uspešnog šverca te vrste je da uvek budeš blizu automata. Ako nisi blizu, kao da „mesečnicu" i nemaš.
Međutim, tu može nastati problem, najpre iz nepažnje. Poenta je da uvek staneš pored automata koji je „proveren" i radi, a to se ustanovljava tako što zaista vidiš nekog putnika da na njemu „kuca" kartu. Bezobrazni putnici znaju da nekada ubace dinar u automat i zakoče ga, pa to stvara zabludu među poštenim švercerima; misliš da radi, a zapravo je krš. S druge strane, namerni kvar može vas naterati da se „pravite Englez" kada u punom autobusu priđe kontrolor: „Izvinite, ovaj automat vam ne radi, a gužva je da se probijam do drugog".
U autobus bez „mesečne" karte ulazim samo kada zaista nemam ni dinar. To se, nažalost, često dešava. Kada se potroši „mesečna", a u novčaniku imam tek za mleko za sutrašnju „nes" kafu, onda pristupam surovom švercu, bez oružja i taktike. Da se razumemo, da se švercujem mogu, ali bez prvog jutarnjeg nesa ne bih mogla ni glavu da podignem, sve do negde 15 časova.
Bez karte uvek stojim blizu vrata; računam, ako ukebam nekog kontrolora, samo ću šmugnuti kroz vrata (u slučaju da su otvorena) ili ću očas posla postati neuračunljiva (ako su vrata zatvorena).
Tako sam se jednom vraćala od drugarice sa Zvezdare potpuno raspojasana, hoću reći - bez karte i bez ikakve taktike kako da izbegnem kontrolu. Ulaze dva naizgled potpuno nezainteresovana lika, međutim, vade legitimaciju i pokazuju mi je. Ja gledam preko ramena jednog od njih, pravim se luda. Međutim, lik me učtivo zamolio da mu pokažem kartu, pa sam uronila ruku u torbu, šatro, tražeći je. Bio je to neki uporan kontrolor - čekao me je nekoliko minuta dok sam preturala po torbi, a onda me zamolio da izađemo iz trole. Šta sam drugo mogla nego da ga poslušam?!
Kontrolor 1: „Jel ti uopšte imaš kartu?"
Ja: „Pa... zapravo je i nemam"
Kontrolor 1: „Dobro, daj onda ličnu kartu"
Ja: „Nemam ni ličnu. Pre mesec i po su me odžeparili u Ušću i ukrali mi sva dokumenta, kartice, pa čak i flash memoriju!"
Kontrolor 2: „Kako ideš bez ikakvog dokumenta kroz grad?"
Ja (laž broj 1): „Vraćam se sa faksa. Imala sam ispit. Morala sam da izađem iz kuće, pa makar bez ijednog dokumenta"
Kontrolor 1: „Jesi li makar položila taj ispit?"
Ja (lažem a da nisam trepnula): „Ne. Pala sam... Već osmi put!"
Kontrolor 2: „Pa dobro, onda nam daj indeks"
Ja (opet lažem): „Indeks mi je zadržala studentska služba danas kada sam išla da se prijavim za kredit. Kažu da sam dužna treću ratu za školarinu... Oko 23. 000 dinara..."
Kontrolor 1: „Ne kupuješ kartu za prevoz, ne plaćaš školarinu... Baš si odgovorna!"
Ja (iznova lažem): „Platila bih ja i školarinu i kupila kartu da imam para. Ali nemam. Dobila sam pre dve nedelje otkaz i borim se sa računima i pokušavam da opstanem... Eh, da je para, pa imala bih ja i povlasticu!"
Kontrolor 1: „Auh, baš te maler poterao... Pa dobro, makar je vama ženama lako - imate muškarce da pokrivaju račune i troškove!"
Ja (gledam u pod smušeno i lažem iznova i iznova): „Kako kojoj..."
Kontrolor 2 (kroz smeh i zezanje): „Šta? Ostavio te dečko?"
Ja (lažem): „Pa... da... Više mu se svidela moja drugarica..."
Kontrolor 1: „Auh auh pa ti si baš neki maler! Šta sad sa tobom da radimo?! Gde uopšte živiš?"
Ja (lažem surovo): „Pa kako kad. Otkad sam morala da se iselim iz stana, spavam kod koleginica: jedna je u Kaluđerici, druga u Pančevu, treća u Zemunu... Kako koja može da me primi..."
Kontrolor 1 (vidno potresen i sažaljiv): „Jao jao devojčice... Ali pazi - ne može doveka da bude tako! Moraš samo da budeš optimistična i pozitivna i sve će doći na svoje, veruj mi!"
U tom trenutku, naišla je druga trola. Njih dvojica su krenuli unutra, pa se za trenutak okrenuli ka meni, a ja sam onako tugaljivim glasom pitala: „Jel mogu i ja da uđem?" (u maniru: „Čiko, jel sav ovaj lebac tvoj?"), a jedan od njih je rekao: „Naravno, ti si sa nama!"
Dobro, bila sam švercerka, glumica, folirantkinja, neznalica, a sada i vrhunski lažem. Šta učini moderan prestonički život od provincijalke! (Garantujem da me sada neki beogradski lokal-patriota psuje.)
Od tog događaja, dosta toga se u gradskom prevozu promenilo. Osim što su karte izmenjale nekoliko dezena i boja, postale su 53 odsto skuplje i kontrolori su dobili drečavo žute prsluke, ja sam do tada zaradila oko 30 kazni. Isključivo zahvaljujući ispitima, ljubavi i svojoj nepažnji. Zadubim se tako u štivo pred ispit i to baš u tramvaju! I ne osetim kad u vozilo uđe „nepoželjno" lice. Ili razmišljam o tome šta ću da obučem za večerašnji sastanak pa, sa sve insektima u stomaku, pogled odluta tamo negde kroz izloge i eto ti nove kazne za kolekciju.
GSP je u međuvremenu organizovao i akciju „opraštanja" dugova, ali ni za tu akciju nisam imala novca, pa sam ostala „gluva" za vesti u novinama.
Otkako su kontrolori postali „drečave osice" - mnogo mi je olakšan život. Nema više paranoičnog zveranja u sve ljude, nije svaki novi putnik uljez i sada samo treba da stojim blizu automata i da, u slučaju da „žuti" nagrnu, kulturno i damski otkucam kartu. „Žutaći" uvek idu u jatima i ulaze na sva vrata. Odmah se zaleću ka automatu da bi poništili svoj beli papirić. Eh, više nije moguće ni nasumično izvaditi gomilu potrošenih karata i pokazati jednu od njih kao da je upravo poništena. Sada proveravaju koje rupice pravi automat i upoređuju.
Skoro čitam u novinama „Šverc košta mesečno 18 autobusa" i za trenutak mi je bilo krivo. Ali opet kada pogledam, ako mi „loši" koštamo GSP 18 autobusa, što barem od onih koji uredno plaćaju nisu kupili jedan koji ne greje kada je napolju 30+ stepeni ili onaj kome se zatvara šiber u januaru? Neću da osuđujem, jer sam generalno ja na osuđeničkoj klupi sada.
Za sve one koji su iz mog teksta izvukli nešto pozitivno: Šverceri su konstantno paranoične osobe. Verujte mi. Nemate pojma kakav nemir u nama zna stvori bilo koji drečavi odevni predmet ili ozloglašena Oriflame kesa. Svaki drečavi detalj sada je deset puta upadljiviji nego ranije. Stvar otežava i to što se moda devedesetih uveliko vraća, a sa njom i šuškave trenerke drečavih boja. Dešavalo mi se nekoliko puta da sanjiva poništim „mesečnicu", a onda shvatim da je to trenerka nekog brata iz Zemuna.
Život švercera je težak. Oni su stalno u paranoičnim pričama, svako ko im u autobusu priđe potencijalna je opasnost, ne mogu na miru da čitaju neko korisno štivo (a da ne zarade kaznu), ako putuju recimo sa koleginicom sa posla, konstantno su dekoncentrisani i gledaju preko njenog ramena i što je još gore - moraju najnapornije da rade da bi jednog dana napustili takav način života i zaradili za svoj automobil.
Prema mojim procenama, to će se desiti za 5 ili 6 godina, a ima da radi „mesečna" karta."