Ko bi se osećao prijatno dok se provlači kroz dugačke sterilne hodnike, dok stoji u redovima pred šalterima i gura se u gužvi pred pokretnim trakama gde se torbe vrte u krug, tamo gde se niko ne zadržava duže no što mora? Pošto dočeka i poslednji komad prtljaga, putnik gurajući kolica hita kroz neonsko svetlo ka izlazu. A onda se otvore automatska vrata od mutnog stakla i ukaže mu se svet: praznično osvetljen i okićen, mnogobojan i mnogoljudan.
Putnik zastaje na vrhu rampe, osvrće se, pokušava da u mnoštvu uoči poznato lice. A tamo, ko zna koliko stotina ljudi svi do jednog gledaju u njega jer svako ima nekoga svoga ko treba da kao kukavica iz sata iskoči iz otvora na zidu kroz koji je on baš izašao. I gleda putnik sa vrha rampe, paralisan kao zec pred farovima, zvera naokolo sve dok ne ugleda ruku koja maše negde iz mase i poznat nasmešen lik ispod nje. Onda se i on sav ozari, odmahne, pa brže pogura kolica s prtljagom niz rampu u pravcu dočekivača. Susret je dirljiv trenutak.
Priča onoga koji čeka drugačija je od putnikove. Dočekivač prvo luta po betoniranom podzemlju tražeći mesto za svoj automobil a onda krene pešice, sve prateći znakove arrivals. Usput na oglasnoj tabli proveri da li je zrakoplov koji nosi njegovog putnika već aterirao i na kraju se pridruži masi zabavljenoj očekivanjem. Gleda da ne stane u prvi red, ne želi da se nađe među profesionalcima koji nad glavama drže tablice s imenima ljudi koje ne poznaju. Nalazi mesto negde u polukrugu zbijenog koncentričnog sveta zagledanog u jednu tačku, automatska vrata od mutnog stakla na vrhu rampe.
S desne strane mu čitava porodica, tri generacije, porodica sačekuje oca, muža i sina s privremenog rada. Ostarela majka, ushićena ženica, deca obuzeta nestrpljenjem s kojim ne umeju da se izbore.
Ovamo momak doteran kao za nekakvu proslavu, obrijan, opeglan, uštirkana kosa, u rukama mu buket. Čeka nekoga koga voli , za koga želi da bude lep.
Malo iza, pored stuba, sredovečna gospođa u bundi. Očigledno već svikla na ovakve susrete, ne pokazuje znake uzbuđenja.
Tamo grupica mladića, vesela i bučna, očekuje nekoga ko zauzima značajno mesto među prijateljima i verovatno je bio dugo odsutan.
Sa svakim novim izlaskom putnika kroz vrata bescarinske zone po dve priče, putnička i čekalačka, spoje se u jednu. Osmesi hrle jedni drugima u susret: putnički niz rampu i čekalački kroz gužvu dok se ne sretnu. Kakva radost!
Prvo se ozarilo lice onog upicanjenog momka. Ugledao je dugokosu devojku. Pojurili su a onda su na dnu rampe usporili, da bi poljubac bio nežan. U takvim susretima buketi samo smetaju.
Zatim su bučni momci skandiranjem privukli pažnju svog pristiglog drugara. Susret je bio sav od tapšanja po leđima i grubih zagrljaja.
Elegantna gospođa dočekala je svog jednako elegantnog čoveka diskretno, toplim polupoljupcem-poluzagrljajem. Odmah su krenuli prema izlasku ne bi li sto pre utekli iz neprijatne gungule.
Mladi gastarbajter u novoj-novcatoj odeći i kolicima pretrpanim kesama i torbama uleteo je u gužvu obožavalaca. Prvo ga se dograbila majka. Grli ga, steže ga, drži ga za obraze i praskavo ga cmače nasmejano-uplakana, a onda ga, držeći ga obema rukama za ramena, odmerava od glave do pete, proverava da nije smršao u tuđini na samačkoj hrani. Pošto se otrgao iz naručja posesivne roditeljke na red je došao susret sa ženom. Stidljiv i topao. Njihova ljubav je telesna, ne može se manifestovati pred svima. Dečurlija skače naokolo, vere se ocu po leđima i zaviruje u kese ne kolicima. Dugo su se grlili i ljubili, i veselili, kao da ne nameravaju da odu kući.
Ove godine nisam bio putnik, već dočekivač i ispraćivač. A na rastanku smo na praznom aerodromu mahali jedni drugima preko onih konopaca iza kojih pratilac ne može. Takvi su valjda svi rastanci.