Postoje u našim životima takozvane sporedne stvari koje su taman toliko sporedne da kad god ih se setimo, osetimo svuda po telu ono lagano strujanje adrenalina iz naših nadbubrega. Ja tako regujem na reč: FLIPER!
Ova sprava je u moj život ušla u poprilično ranoj dobi, kada je Kukusigameni Senior morao da na moje refleksno svetlucanje očiju, koje je predstavljalo odgovor na svetlucanje flipera, postavi plastičnu stolicu da bih mogao da dosegnem dovoljnu visinu i odigram omiljenu igru sa srebrnim kuglicama. Dobro, tada nisam bio baš neki igrač ali prva ljubav zaborava nema. Magija te kuglice koja se odbija i jurca na sve strane podvuče se pod kožu već posle nekoliko igara. Zaraza je tu, zavisnost takođe, bolest se zapatila i sve je spremno da kod uspavljivanja počnete da umesto da brojite ovce koje preskaču ogradu, u mislima ispaljujete kuglu po kuglu.
Ne bih da vas davim istorijatom flipera, pogotovo što postoje različita tumačenja šta je to prvi fliper ali starija generacija će se sigurno setiti naprava koje su stajale obično u blizini šanka, stajale su uspravno i imale su oprugu za ispucavanje kuglica, dok su na donjem delu te sprave bila polja koja su različito bodovana. Cilj je bio da se kuglice različitim jačinama puštanja opruge ubace u ta polja i da se osvoji što veći broj bodova. Određeni (veliki) broj bodova, obično je donosio nagradu veštom igraču i to u vidu pakle dobrih cigareta. Na putu do tih polja stajale su prepreke (u najranijoj varijanti ekseri – pinball) koje su otežavale celu priču. Dakle, klasična gluvatorska pomoćna sprava u objektima od društvenog značaja. U isto vreme, moram da naglasim, to je bio i specifičan (naivan) vid kockanja.Da bi proizvođači primirili nemirne igrače koji su guranjem, lupanjem i okretanjem pokušavali da postignu što bolji rezultat, uveden je TILT. Preterana agresija i pomeranja mašine dovodili su do prekida igre i isključivanja. Najstariji oblik tilta je bio koncipiran tako što je jedan konus visio usred prstena, koji bi, kada bi se mašina pomerala i kada bi konus dotakao prsten, prekidao igru, kažnjavajući nestašnog igrača.
U samom početku, fliperi su smatrani mašinama za kockanje, što su u suštini i bili. Uticaj igrača je bio jedino u jačini ispaljivanja kuglice. Iz tog razloga, 1940. godine dolazi do zabrane igranja flipera u USA i to u najvećim gradovima (New York, Los Angeles, Chicago…), odakle su bili najveći proizvođači ovih mašina. I tako, da bi povećali učešće i uticaj igrača na kretanje kuglice i izbegli ocenu da je igranje flipera kockanje, nastaju “peraja” (flippers). Prva mašina sa “fliperima” bila je Humpty Dumpty (1947), koja je imala tri para flipera kojima je igrač mogao da odbija kuglicu ka vrhu.Ipak, zabrana igranja flipera u velikim gradovima ostala je i pored ove promene. Bilo je različitih objašnjenja ali su i dalje uglavnom bila bazirana na tome da je u pitanju kocka. Tako je bilo sve do 1976. godine kada je usred suda na Menhetnu, Roger Sharpe odigrao nekoliko partija flipera pred komisijom, najavljujući tačno šta će i kada pogađati. I tako fliperi postaju legalna zabava širom USA.
Za vreme zabrane, fliperi su igrani tajno, na mestima kao što su bili Harlem i Greenwich Village. U međuvremenu, proizvođači su flipere spustili u horizontalniji položaj, sa manjim padom i otprilike su bili onog oblika kakvog su i danas. Policija je zatvarala mesta na kojima su se igrali fliperi i uništavala mašine. Predugo je sve to trajalo i fliper je lagano postao simbol pobune mladih protiv autoriteta vlasti što se najbolje vidi u filmu nastalom po rok operi i mjuziklu “Tommy” (Muzički album - The Who 1969.; Prvo teatralno izvođenje - Seattle Opera, režija Richard Pearlman 1971.; Film - režija Ken Russel 1975.)
U Beogradu su fliperi bili jako popularni i moja sećanja su vezana za nekoliko mesta na kojima su bili prisutni. Dva od tih mesta smo zvali “Rupa”. Prvo je bilo u Bezistanu, tamo gde je sada verovatno podrum McDonalds-a na Terazijama. Dolazila je razna ekipa i bila je sasvim pristojna količina flipera, doduše tzv. mehaničkih. Kasnije, razvojem elektronike, fliperi su postali fantastično planirane mašine sa kojima je pravi igrač mogao da ostvari potpuno jedinstvo, sjedinjujući se sa tim aparatom svojim položajem i načinom igranja. Druga “Rupa” je bila na Kalemegdanu, na igralištu za mini golf, u prostoriji zidina Kalemegdanske tvrđave. Pravu renesansu ovo mesto je doživelo ranih 80’ kada je na leto otvorena bašta prepuna dobrih mašina. Mislim da su se vlasnici tog mesta zvali Pop i Joca i da su zahvaljujući dobrom konceptu (dobra muzika sa dobrog ozvučenja, veoma “aktuelna” ekipa ljudi, povoljne cene) uspeli da potpuno zalude ljude svetlećim fliperima od kojih su najpopularniji bili: Kiss, Star Trek Supersonic i Playboy.
Čekalo se na red da bi se igralo, a princip je bio takav da su dva najbolja ostajala u igri, a ona druga dva igrača (svaki fliper je imao opciju za samo četiri igrača) su se menjala sa sledećim. Ako je neko od igrača ostvario nagradnu igru (osvajanjem dovoljno poena) onda je mogao da je proda za vrednost žetona. Tako se neki nikada nisu skidali sa mašine. Bilo je tu svega, i šutiranja flipera i lomljenja stakla i pljuvanja i namernog tiltovanja. Bilo je i poze. Ubaci se žeton, cigareta se odloži sa jedne strane na staklo flipera, pivo na drugu (ako se ćale koji je vodio računa o svemu, ne pobuni), zauzme se položaj sa jednom iskoračenom nogom napred i izbaci se kuglica ili povlačenjem opruge ili udarcem dlanom po opruzi. Zbog temperamenta igre i potrebe za gurkanjem i povremenim “čupanjem” (šamaranjem levo – desno) mašine, strogo je bilo zabranjeno oslanjanje posmatrača na fliper. Stvorile su se razne zvezde “Silver ball-a” kako se ovo mesto zvanično i zvalo. Zimi se cela stvar komplikovala malim prostorom i nije bilo tako atraktivno iako su pravi zaljubljenici i na -15 po najvećem snegu igrali na sve novijim i novijim mašinama. Ako nije bilo dovoljno novca, igralo se na “deljaka”. Jedan kontroliše jednu tipku, a drugi drugu. Bilo je i pokušaja prevare, na primer, popularno je bilo “pecanje” gde se žeton pomoću konca spuštao u fliper i onda izvlačio i uvlačio nekoliko puta da se ukuca što veći broj igara. To je dovodilo često do “nemilih scena” specijalno dok je za šankom radio čuveni beogradski izbacivač pod imenom Umpah-pah (ne znam zašto je dobio taj nadimak ali je bio istetoviran kao strip). Ipak, pravi igrači su težili jednom jedinom pravom cilju: da obrnu maksimalnu brojku na displeju, tako da fliper počinje da ponovo broji od nule. Tada sledi onaj najprijatniji zvuk: tak tak tak, što je značilo dobijanje tri nagradne besplatne igre. Neki igrači su bili potpuno navučeni na ove aparate iako se u suštini na njima nije moglo zarađivati kao na kocki.
Vremenom, flipere su počele da zamenjuju video igre i sva mesta koja su bila igraonice, postepeno su menjale flipere za ovu vrstu zabave. Mnogi fliperaši su odolevali duže ili kraće vreme ovoj novoj maniji ali sve je nekako počelo da gubi smisao. Oni najskloniji adikciji su igrali video igre i poneki preostali fliper, a ostalu publiku su uglavnom sačinjavala deca koja su neverovatnim umećem postavljala sve više i više standarde na video igrama. A i fliperi su postali komplikovani. Proizvođači su počeli da prave ogromne mašine koje su imale nekoliko nivoa na kojima se igra i koje više nisu mogle najbolje da se kontrolišu tim sporednim potezima gurkanja. U stvari, danas kad razmislim, tih osamdesetih su i kod nas fliperi i igranje na njima, delovali kao bunt mladih, a onda je krajem osamdesetih i početkom devedesetih taj bunt splasao dominacijom video igara i pojavom nove zabave poznatije kao poker aparati i slot mašine. Više ništa nije bilo isto, igra je postala preozbiljna, igrači su ostajali bez novca koga je ionako bilo sve manje, sve je postalo sivo i sumorno. Poznavao sam puno jako dobrih fliperaša koji su potpuno propali kockajući se, koji nisu razumeli da više aparati ne funkcionišu onako kao fliper u sudu na Menhetnu, onako da igrač može da utiče na srebrnu kuglicu.
Zlatno pravilo igranja flipera je da igrač kontroliše fliper i igru, a ne fliper njega. Štop, prebac, čupanje, gurkanje, bili su samo neki načini da veštinom osvojite nagradnu kuglicu (extra ball) ili igru (special). Za razliku od flipera, mašine za kockanje (zašta je fliper bio osuđivan) su jedino pod kontrolom vlasnika kockarnice, a igraču ostaje da se iskontroliše koliko će novca potrošiti.
I tu se vraćamo na početak.
Kukusigameni Senior postavlja plastičnu stolicu, dok uzbuđeni Kukusigameni klinac sa svetlucajućim očima nestrpljivo čeka. Po ubacivanju žetona, igra može da počne, dečak može da poraste, stolica da ostane po strani, jedna “starka” napred, druga pozadi, čupanje i gurkanje, dok se krug ne obrne i displej ne počne da broji ispočetka. Možda je baš sad taj trenutak, onaj pred tako očekivani zvuk: tak tak tak, ili je možda krajnje vreme da iz besa zbog “prodaje” (kako se popularno nazivala oholost mašine da probaci kuglicu tačno kroz sredinu, ne dajući nikakvu mogućnost da igrač nešto uradi), tiltujemo mašinu i ubacimo novi žeton.