ČIN I
Mare je prvo pomela terasu, onda je u dubokom tanjiru izmutila jaja i stala da prži pofezne. Cvrči zejtin, trešti televizor, kad se sa crkve, odmah tu uzbrdo, oglasi zvono.
- Koji je danas datum? ... Ajme, Sveti Ante! Ajme, zaborav’la san! Moran poć ucrikvu! Šefe, ne bilo ti zapoviđeno, isfrigaj ti ovi kruv zadicu. – uvali mi tiganj u ruke, obriše šake o kecelju i odjuri.
Stojim u dimu i frigam kruh. Slušam kako pljušti voda u kupatilu, kako lupaju vrata, kako škripe krila šifonjera, Uzmuvala se Mare, ne zna kud će pre.
Pojavila se Mare u haljini za izlaz, sitna, suva, očešljane masne kose, s naočarima i namazanim tankim usnama. Stoji ukipljena kao da treba, onako nakarminisana, da prođe estetsku kontrolu ne bi li mogla u hram Božji.
- Ajme kako ću ovakva?! Nisan nikosu oprala. Nisan je tila prat pri nego šta završin s friganjen. Vidiš ti kakva triban ić na misu?
- Nema frke. Odlično izgledaš! - dovikujem za Mare koja se u međuvremenu otkipila i već trči prema kapiji.
Grabi uzbrdo stazicom prema crkvi kroz šarenu senku kvrgavih borova. Preskače po kamenovima što vire iz crvene prašine. Toliko je lagana da se ne čuje kako joj krckaju iglice pod nogama. Užurbano korača, stiska tašnicu pod miškom a drugom rukom namešta kosu namirisanu prženicama. I hukće.
- Ajme, di mi je bila glava? Di san Svetoga Antu mogla zaboravit?
****
ČIN II
Mare se s mise vratila radosna i ogladnela. Nije bila stigla ni da doručkuje. Sela je da pojede šta je ostalo od prženica.
- Oprosti šefe, morala san ić ća... A što si ti friga? Nije mogla neka od ženski?
- Ma OK je. Volim ja da kuvam... Jel to neki veliki praznik danas?
- Svet Ante je danas. Dobro san se na vrime sitila.
- Znaš ti Mare da je meni Sveti Ante dete iz komšijske kuće?
Mare me gleda me zbunjeno i mljacka nalakćena na mušemu.
- Rodio se blizu moje kuće. Evo kao odavde pa do kraja uvale.
Mare pogledom procenjuje udaljenost do kraja uvale, pa pita:
- Ma ti to mene zavitlaješ? Susid ti je?
- Časna reč. Ima crkva na mestu njegove rodne kuće.
- Ajme, da ti znaš koliko je mene Sveti Ante zadužija. On je mog pokojnog Stipu izbavija od vina. Pri je puno pija.
- Kad budeš dolazila vodiću te tamo. Pešice. Ko na hodočašće.
- A ja mislila nazimu poć Gospi u Fatimu. To će mi onda bit usput.
- Oćeš jednu rakijicu? - pitam.
- Neću, ne pijen ti ja.
- Ma ajde Mare, šta se foliraš. Samo jednu za mog komšu. Red je. - i nalijem joj čašicu grapom.
- Ma neću, neću. Nisi triba. Neću. Lipo ti govorin: ne pijen ti ja. - nećka se Mare pa kao nevoljno dohvati onu čašu i trgnu je na eks. Popijem i ja pa nam sipam drugu. Mare se buni:
- Ajme, napićeš me usrid podne.
- Ma ajde. Danas je crveno slovo u kalendaru.
- Ne mogu. Triban rubje prostirat - reče Mare pa trgnusmo još po jednu.
- Prva malo riže, ostale ka mliko. - kaže Mare i smeje se s ono malo zuba što nosi u glavi