Pišem ovo u pomalo depresivnom stanju.
Bio sam danas popodne u Skupštini grada, na komemoraciji Radomiru Konstantinoviću, velikanu pisane reči, književniku i filozofu, jednoj od najznačajnih ličnosti srpske kulture u njenoj istoriji.
Došli su na komemoraciju njegovi prijatelji i poštovaoci. Prigodno slovo su održali Nenad Prokić, Mirko Tepavac, Filip David i Latinka Perović. Svi redom su govorili veoma nadahnuto.
Ono što je bilo više nego zapanjujuće jeste činjenica da na komemoraciji nije bilo ni jedne kamere, tek po koji novinar pisanih medija i dva - tri foto reportera.
Nikoga, ama baš nikoga nije bilo iz struktura državne vlasti. Nikoga iz gradske vlasti iako se držala komemoracija jednom od najznačajnih ljudi koji je ikada živeo u Beogradu.
Porodici Konstantinović nije stigao ni jedan telegram ili neka poruka saučešća iz oficijelnih struktura, neke institucije ili pojedinca koji vlast vrši. Oni što nikada ne propuštaju slati telegrame i u banalnim situacijama ako misle da će im to doneti neku političku korist, ovoga puta su se, niko me ne može ubediti da nije tako - odlučili da kolektivno ignorišu odlazak sa ovoga sveta jednog velikana srpske kulture.
Sasvim je legitimno, nakon svega, postaviti nekoliko pitanja.
Nije li to osveta većinske, parohijalne, politički dominantne i palanačke Srbije, autoru "Filozofije palanke" zbog proste istine da im je gurnuo pred lice ogledalo u kome su mogli da se vide.
Nije li to osveta rodonačelnika palanke, Radomiru Konstantinoviću za hirurški precizne dijagnoze lutanja srpske države i društva kroz poslednjih tridesetak godina i definisanja onoga što bi morala biti "druga Srbija". A on je govorio da je ta druga Srbija, zapravo ona koja ne prihvata zločin i kulturu laži.
Pogodilo se da je u danu kad je umro istinski filozof Radomir Konstantinović, a mediji jedva zabeležili tu činjenicu, jedan drugi pisac, ideolog palanačke Srbije potpisivao na sajmu svoju knjigu, a ti isti mediji slavodobitno izveštavali da je ta knjiga rasprodata u četrdesethiljada primeraka. Ova sasvim usputna digresija govori u kakvoj Srbiji živimo, i da je ona Srbija koja može na istinski način prihvatiti Radomira Konstantinovića kako on to zaslužuje, još mnogo daleko.
Da ga je u stanju bila prihvatiti, na njegovu grobu bi napisala baš onako kako su stari Rimljani pisali svojim najboljim ljudima - "Ovde je pepeo a ime je svuda".