Pripreme počinju već nekoliko dana ranije neobaveznim raspitivanjem kod slavljenika šta bi mu bilo po volji. U stvari, sve je već poznato - nikako orasi i lešnici, a obavezno što više čokolade... I možda voće. Maline, kao prvi izbor, zatim višnje, jagode i banane, a sasvim eventualno pomorandže, ali to je već nešto na šta slabo računa.
Kasno uveče, kada se u kuću na prstima konačno ušunja tišina da je zauzme na nekoliko dragocenih sati, polako vadi svesku sa receptima koje je godinama sakupljala i počinje da je prelistava. Pažljivo okreće stranice ovlaš pohabane od stalne upotrebe, muzgave od tragova davno umućenih filova, ispunjene maličak razmazanim i mestimice nečitkim slovima. Na parčetu papira pomno beleži sve sastojke koji će joj biti potrebni i njihove tačne količine, jer mešenje kolača je poput alhemičarskog poduhvata - preciznost je od presudne važnosti inače mnogo toga lako može poći po zlu.. Zatim pretura po kuhinjskim fijokama, zaviruje u frižider i ostavu i na osnovu zatečenih zaliha pravi konačan spisak za nabavku. Zadene ga uredno u ram naočara Dežurnog Kućnog Dobavljača, da mu bude na videlu kada se probudi, pa se na trenutak prepusti sasvim ovlašnim mislima pre nego što i sama utone u san.
Mešenje rođendanske torte je svečanost samo po sebi.
Stoga pripasuje najsvečaniju zelenu kecelju posutu sitnim crvenim cvetićima i sa tankim čipkanim obrubima na džepovima punim trunčica vedrih događaja i uključuje rernu.
Na trpezarijski sto raspoređuje sve što će joj biti potrebno: malu kućnu vagu, posude sa šećerom, brašnom i kakaom i druge za razmeravanje, i one u kojima će mutiti sastojke, pa one u kojima će kuvati fil, kašike, kašičice i varjače, kesice vanilin šećera i praška za pecivo, maslac, čokoladu, jaja, mikser, tepsije, usredsređenost i dobru volju.
Radi rutinski, sa zadovoljstvom i opušteno, gotovo ne primećujući kako se svaki njen pokret, svaka čestica mirisa narastajućeg testa u rerni, svaka kap rastopljene čokolade, svaki kristal šećera zaostao na stolnjaku, neumitno uvek iznova pretvaraju u slike.
Prvi plač, ono neprocenjivo olakšanje kada shvati da je sve prošlo kako treba, prvi dodir, izvesnost da je beba nešto najsavršenije što će ikada imati prilike da vidi, prvi zubići, prvi koraci, prve reči, neprospavane noći zbog grčeva, temperatura, zapušenih nosića, prvih noćnih izlazaka...
Miris pelena uštirkanih mrazom, miris sveže okupane dečje kosice, mekoća tanane ružičaste kože...
Prvi osmeh, prvo odvajanje, kada joj se srce cepalo, jer je mislila da će klinci da svisnu bez njene blizine i prvo otrežnjenje kada je shvatila da oni jedva čekaju da urone u svoju prvu veliku avanturu putovanja bez mame i da im neće ni malo nedostajati.
Prvi dan u školi, prva zaljubljivanja, prve svađe sa drugarima, razbucana kolena i laktovi i čela, vakcinacije, prvi rođendani, prve pesmice i priče, prvi crteži, prva slova...
Opčinjenost duvanjem u svećice na torti. I onda, u nekom trenutku, neke godine, ozbiljno naglašena potreba da torta nikako ne bude sa svećicama, jer je to za klince...
Bezpogovorno verovanje u Deda Mraza i dovijanja da ono opstane što duže. Zatim čvrsto neverovanje.
Svakovečernji odlasci u dečju sobu da se još jednom proveri da li su svi pokriveni i ušuškani kako treba, da ih se još jednom dotakne, pomiluje po usnulim glavicama. Veče kada prvi put zatiče zatvorena vrata i shvata poruku - rešili su da imaju svoj svet, svoj kutak i ne preostaje joj ništa drugo nego da ubuduće pokuca ako želi da uđe.
Roditeljski sastanci, odlasci kod lekara, zajedničke igre, prijemni ispiti...
Stalna upitanost da li sve radi kako treba, da li ume da bude mama na pravi način, da li, izbegavajući greške svojih roditelja, pravi svoje, da li osećaju koliko ih beskrajno voli...
A rođendani se nižu i jedino što sigurno zna je da bezobrazno brzo odrastaju.