Da li sam se pretvorio u jednog od njih ili mi je svega dosta?
I tako...sedim za laptopom i čitam Jelicin post, odnosno komentare, ručak, šta si rekla, ručak, evo me dolazim, Miko i ti, gde baš sad...čekaj da se završi, kako hoćeš, ručaj kasnije ali čorbica se puši, dobro, dobro, evo me. Sednemo svo troje, čorbica kombinacija jučerašnje supe s taranom i Frikomovog povrća, carskog(?), dvojica ih je s lopatama za sneg, onaj visoki je Žarko, nije Žarko, ustanem i na prozor, dva susjeda lopataju po našoj terasi, kape, rukavice, ne bacaju sneg preko ograde, juče sam im rekao ubićete nekog dole, prvo čiste oko ograde, oluka i odvodnog šahta, vratim se, pojedem supu/čorbu, trebao bi da im nešto kažeš, da se pojaviš, kao domaćin, gazda, nemoj bre da ga maltretiraš, ne maltretiram, nisu se ni javili kad su došli kao što je red, mekan je Mikele, mnogo je mekan, što ih ne pitaš za naš krov, ko će to da očisti...i hodnik, pašće, nisu ga ni okrečili a dala sam im pare, Mikele budi kul a ti ga ostavi na miru, Mikele, šta ti je?, ništa, kuliram, ustanem od stola, siđem, otvorim vrata od terase, pre toga, šta da im uopšte kažem(?), njih dvojica formiraju tri snežne hrpetine, dobar dan, čemu to gomilanje snega, kad počne da se topi onda će da teče, očistili smo, napravili smo put do šahta...a naš krov a krov od hodnika, dozvolili ste da onaj podigne dvorac/skalameriju, ne mogu da se popnem, nema više lestvica, isekli, sležu ramenima, maznuli lovu kad su sklapali ugovor, mene nisu pitali, ja sam zakupac (36 godina!) a oni su otkupili stanove, njihovo pravo, zatvaram vrata, šetam po sobi, jebi ga, ova naša terasa je krov onima ispod nas, pojavljuje se M. Žarkova žena (Žarka nema da se pojavi, da li je bolestan, ili je na putu, da je tu, živ ne bi bio a da ne prisustvuje ovom hepeningu!), oni žive u stanu ispod terase, debela, u beloj perjanoj jakni, izgleda kao ogroman balon tik pred pucanjem, doktor nauka, stručnjak biohemije, nudili joj nesanjane uslove po svetu, ona jok, stančić joj ostao od tate i mame i nema te sile koja bi je odatle isterala, jedan od susjeda zapalio cigaretu, drugi se naslonio na lopatu i razgovara s M., odmahuje glavom, M. prilazi najbližoj snežnoj hrpetini, formira velike grudve i baca ih preko ograde, mučim se, zašto joj ne pomognem, susjedi su odavno otišli, pritisak mi raste, srce mi bubnja u glavi, ne, ne svetim se ali ne zaboravljam kakvi su bili kad mi je izgoreo stan, ni čašu vode, ipak, da joj ponudim đubrovnik, ne, neću, luda je bre, treći sat kako baca grudve, jesam li postao bezdušan kao oni! Solidarnost u koju se kunem, gde je?, dumbarajuće srce govori mi jedno a izbezumljeni mozak drugo, da mogu, odselio bih se odavde u pičq materinu samo da ih više ne gledam! A predmet, sudsko rešenje o otkupu, zbog žalbe čami, u martu će biti tri godine, u višem sudu, još je u pisarnici, rekla mi službenica kad sam otišao pre tri meseca da saznam novi broj predmeta i ime sudije, advokat, u međuvremenu tri puta bajpasovan, kaže mi, moramo da čekamo, znači: po babu i po stričevima i po velimiru iliću, onog šamardžiju expresno osudili posle petnaest dana, jes da sam odlučio da živim do devedeset šeste godine ali uz ovakvo sudstvo, nezavisno, od koga?, od mene?, neću dočekati da Strazburu uputim žalbu. Setih se Šilerovih reči: ni najbolji čovek ne može da opstane pored loših komšija. Nisam najbolji čovek ali su mi komšije zaista loše, imam s njima 36-togodišnje, uglavnom horor iskustvo, moja žena a nije paranoična, često i sve češće govori: jednog dana će nam provaliti u stan, useliće se, izgradiće nešto na terasi...od njih kao takvih sve je moguće očekivati, penzionisane lopine, oficiri VS, ilegalni prodavci od igle do kamiona, mutne osobe nepoznate vokacije, mladim studentkinjama soboiznajmljivači, podigli željezna vrata sa šipkama, pregrađivači i zagrađivači svega što se može zagraditi, zagradili hodnike, otimači bilo čega što im padne pod ruku, vlasnici privatnih firmi za prodaju magle, ogovarači i tračare, bacači kesa sa đubretom s terase...Ne, ne mogu, nikakav kontakt, nikakva komunikacija, s vremena na vreme u liftu: dobar dan, dobar dan, oni međusobno da, stalno nešto muljaju, govore ispod glasa, svako gleda da zajebe onog drugog, 100 evra, 100 evra, M. nije takva, introvertna je, ima dušu, ne razmeće se njom, porodica, ćerka, divna devojka, muž Žarko, posao, to je njen svet, zato mi je neprijatno, a ništa ne preduzimam, ukočen sam, sve drhti u meni, kovitlac misli i solucija, ni pokret, u šta sam se to pretvorio, u šta se pretvaram?, voleo bih da sam bilo gde, samo ne ovde i sada i sutra i...! Da ne grešim dušu, ima ih i tz normalnih, Laki i njegova žena, jedna komšinica Slovenka udata za oficira, tih miran čovek, nemaju dece, pre šest godina usvojili Džesi, malu žutu kujicu šiljate njuškice, ja je zovem Žućka, baka ispod nas, skoro nepokretna, od prvog dana smo s njom i njenim pokojnim mužem imali odlične odnose. Prvi ulaz u ogromnu zgradurinu, najmanje stanova, najprljaviji, dali pre dvadeset godina pare za pločice, lakše će se održavati, kupili, nestale, ukrali ih, ugradili u kupatila, vikendice?, čiste samo metar od svojih vrata, ostalo, Alajbegova slama, nije moje, zabole me, gacaju po otpacima, idem jednom pešaka niz stepenice, gospođa pukovnikovica, picnuta, ide kod Kineza i u Piramidu, spušta kesu s đubretom pored lifta, ne čuje me, u patikama sam, uzimam, podižem kesu, ja ću to baciti u kontejner, od tada ne može očima da me vidi, mrzi me. Dokle? Koliko će još izdržati moje načeto srce, distanca?, nemoguća misija, tu su, oko mene, ne moram da ih vidim, u svakom trenutku ih osećam, ljubi bližnjeg svog kao samog sebe, pokušavao godinama, davao sve od sebe, odaziv, negativan! Uostalom, zašto osuđujem ljude, susjede, komšije, šta li oni misle ili govore o meni, ne znam, morao sam, đubre bacam u kontejner, ne pušim niti sam pušio u liftu, ne bacam ni papirić po stepenicama ili hodnicima, uredno pozdravljam sve koje sretnem, ponavljam nisam najbolji ali teško da ću još dugo izdržati. A susjed, komšija, nekad bio više nego rod rođeni, kome da se obratiš, ko će ti pomoći, komšija, susjed, sad, da li je to samo u mom ulazu, parče hleba, čašu vode, ne bi dali, ne vara me utisak da bi uživali gledajući te kako crkavaš od žeđi. Nikad nikome od njih nisam tražio ništa, neću ni dalje, ne bi ni dali, osećam nerazumljivu mržnju pri susretima, izbija iz njih kao vrela para, neskrivena, pozdravim, odgovor je često ćutanje i gledanje u liftovsko ogledalo, zloba(?) curi niz uglove iskrivljenih usana, zašto, ili promrljaju nešto kroz zube, još su gori oni koji se salome od snishodljivosti pri susretu, iz očiju im vidim da bi mi najradije grkljan iščupali, i tako iz dana u dan, 36 godina, gospođo vaš muž je umalo umro potpuno zdrav, svi biohemijski rezultati su mu čak ispod normiranih granica, u pitanju je stres, spazam donje arterije, i još, mora da se čuva a i vi morate da ga sačuvate od stresnih situacija, molim?, drugo ime za život koji živim je stres! Moj pokojni otac je često citirao Igumana Stefana: Sve što dođe, ja sam mu naredan, nije uspeo da se samoubije kad je trebalo, nije ispao naredan a posle je pao u komu i kraj. Nemam suicidalnih primisli ali što reče neko na blogu, ili neko iz društva, ne sećam se više, život je najopasniji po zdravlje!