Juče u podne otvorih samostalnu (tako se to kaže) izložbu slika pod nazivom, piše i na plakatu koji je Igor preko noći pripremio i odštampao, Urbani pejsaž. Gde? U maloj galeriji koja se nalazi u upravnoj zgradi JP Ada Ciganlija. Izložba je rezultat odlične saradnje između Galerije 73 sa Banovog Brda, JP Ada Ciganlija i moje želje da izađem u susret direktorki Galerije 73, mojoj dragoj mladoj koleginici Brankici Tintor Andrić. Cela stvar je bila odrađena za dva dana! U principu volim da delam pod pristiskom, dobro se snalazim u ubrzanim akcijama, vrlo često mi baš odgovara cajtnot.
Brankica me upravo obavestila da je na netu postavljeno:
Medjunarodni Radio Srbija - Magazin | IZLOŽBA "URBANI PEJZAŽ ... | |
www.glassrbije.org/.../index.php?...qurbani...НовоПре 1 дан - 36 сек |
Iako su video iščupci zanimljivi i dosta govore o mladima i oni o samima sebi, kontakt i komunikacija koju sam uspeo da uspostavim sa učenicima II razreda XIII beogradske gimnazije i njihovom profesorkom Gordanom Ivetić, inače mojom koleginicom, bila je ono što sam upravo i želeo! Prvo sam im kratko i sažeto govorio o pejsažu, poreklu te reči a zatim o urbanom pejsažu koji se vekovima razvijao, prvo na freskama, u Renesansi je zbog korišćenja perspektive dostigao zavidan nivo a onda sam im pomenuo Impresioniste, prvo, Kloda Monea i njegovo istraživanje svetlosti u razna doba dana Ruanske katedrale, Pisaroa, Utrila...našeg Konjovića čiji je životni opus baziran baš na pejsažu. Posle minut, dva snebivanja, uspeo sam da ih raskravim i opustim, pa smo se izrazgovarali i ispričali samo tako. Devojčice i dečaci su me obasipali najraznovrsnijim pitanjima, od načina na koji slikam, zašto baš ulje na platnu?, do toga da li slušam muziku i koju, dok slikam, da li se danas može živeti od slikarstva, šta to znači biti vrhunski umetnik/slikar...bilo je i pitanja nevezanih za slikarstvo, uspostavili smo jedan kakofoničan ali produktivan i zanimljiv dijalog, ja sa jedne strane i oni, učenici koji su se prosto utrkivali da iznesu svoje mišljenje ili postave pitanje. Osećao sam se divno, to sam im i rekao. Na kraju kad im je profesorka rekla da moraju da požure, autobus ih čeka, imaju peti čas...opkolili su me i rekli: Mi bismo da ostanemo ovde s vama, nama je s vama lepo i prijatno. Sa žaljenjem sam morao da im kažem da moraju da idu iako je i meni s njima lepo i prijatno, da se njihov izostanak s petog časa ne bi olupao njihovoj profesorki o glavu. Juče sam se odlično proveo družeći se klincima i shvato da i sam imam predrasude kad je u pitanju mlada generacija. Ne želeći da generališem, mnogo, mnogo je dece koja misle svojom glavom, koja su zainteresovana za svet oko sebe, da ga istražuju i preispituju. Iskreno im želim sve najbolje u životu.