Ozloglašeni "Shankill Butchers" harali su Severnom Irskom sedamdesetih godina prošlog veka. Grupa Alsterskih dobrovoljaca, koja se suprostavljala organizaciji IRA, zapravo nije bila ništa bolja od njih, nama mnogo poznatijih terorista!
Šta više, njihova ozloglašenost i metodi s kojiim su se obračunavali s svojim neistomišljenicima bili su najgora zverstva koja je teško i prepričati. Ali, krenućemo redom, jer je to zapravo veoma bitno za ono što će doći kasnije. "Poslastice" su im je bile otmice katoličkih sveštenika, kada bi se oni vraćali kućama, uglavnom uveče u gluvo doba noći. Zatim bi ih odvukli u neku kuću, pa bi se divljački iživljavali nad i konačno bi ih ubijali tako što bi im, dok bi bili vezani naopačke, drali kožu dok su živi ili bi ih jednostavno preklali i ostavili da im glava visi na koži.
Leni Marfi (Lennz Murphy) bio je njihov vodja. Bio je i kao klinac problematičan;svadjalica u školi, dete sitnog kriminalca i robijaša i sa 16 god. učlanio se u Alsterske dobrovljce. On i njegovi satrapi vršili su strašna zverstva. Marfi je bio strah i trepet, ali uvek je imao mehanizme kako da zataška zločine.
Ipak, jedan zločin nisu odradili kako treba. U maju 1977, jednog mladića oteli su "Shankill Butchersi", i opet, vezali ga, tukli nogama po telu, okrenuli naglavačke da visi, boli noževima, pustili da iskrvari i otišli. Srećom po čoveka, hladnoća je usporila krvarenje, on je ostao živ dok ga prolaznici nisu našli i spasili. Osudjen je simbolično, i iz zatvora je izašao posle pet godina, ali je ubrzo i sam postao žrtva. Ubijen je upravo na Shankill roadu u Belfastu od strane profesionalca IRA, uz prećutnu podršku Alsterovaca kojima Marfijeva reputacija nije bila poželjna.
The Decemberists, bend iz Portlanda je na svom poslednjem albumu "The Crane Wife" napisao jednu od najlepših pesama koja se zove "Shankill Butchers".
Napisana je kao "strašna priča" kojima se plaše deca ako neće da odu u krevet, na spavanje. Recimo, "nemoj da ti pozovem Shankill Butcherse!.
"The Shankill butchers ride tonight, You better shut your windows tight, They're sharpening their cleavers and their knives, And taking all their whiskey by the pint, 'Cause everybody knows, If you don't mind your mother's words, A wicked wind will blow, Your ribbons from your curls, Everybody moan, everybody shake, The Shankill butchers wanna catch you, Awake..."
Colinu Meloyu, lideru grupe, to nije jedina pesma koja na jedan bizaran način opisuje zločin. Njegova opsednutost smrću proteže se kroz još jednu, možda i lepšu pesmu ovog čarobnog američkog sastava. "O Valencia" je pesma o kojoj ne znate ništa, nju otkrivate polako, ali nikako vam nije jasno, jeli je ona optimistična ili eskapistična. Zbunjuje vas tako tužan i tragičan tekst, koji je u potpunoj suprotnosti s energičnom i vedrom muzikom, koja ne može a da vam ne stavi osmeh na usne.
Ali, osmeh se polako ledi dok, vidite ispred sebe devojku koja umire, dok primećujete jednu tragičnu ljubavnu priču koja može biti smeštena u svako mestašce na svetu zemaljskom, a u kojoj porodica na onaj stari feudalni način nije zadovoljna izborom, gde imamo hotel, i pucanj i kola i tako u tri strofe i refrenu, mi imamo jednu priču tarantinovskog tipa. Baš tako podsećaju stihovi gde Meloy urla "...O Valencia, zapaliću ovaj grad..."
A tek "The Perfect Crime", pa to je rok revolucija, to su prepisani akordi Kietha Richardsa, to je jedna tako ušuškana mainstream pesma, a tako lako postaje energično underground čudo... probajete: ubacite samo malo ritam mašine i videćete kako dobro čuči za diskoteku. Ma, ne, nisam ja to smislio, već je remixovana i sjajna je!
Ipak, ako ste pomislili da u Meloyu nema osmeha i optimizma, grdno se varate. On će vam na koncertu, ako budete imali sreće da ga slušate, reći: Ovako, gospodo, stvari funkcionišu. Vi platite, a mi vas zabavljamo.Mi smo vaši majmunčići koji igraju koji vas uveseljavaju".
Njihov četvrti po redu album "The Crane Wife" po meni je najbolji album koji su dosad uradili, a koliko je dobar plašim se da će i ostati najbolje njihovo ostvarenje...
Album otvara "The Crane Wife 3" s dominantnim ritmom bubnjeva koji postaju najjasniji dok Meloy peva "I will hang my head low", a završava se triologijom "The Crane Wife 1 and 2" koja, kao i uvek kada je u pitanju ovaj bend, prve krene s teškom melanholijom, pa odjednom dobija na ubrzanju... Vi, u toj mili sekundi mutirate, pa iz suicidalnog staadiuma odjednom ste u slavljenju života, a opet pojma nemate o čemu Meloy peva. Ali, to i ne morate znati jer krešendo s kojim se završava jedan od najbolji albuma u poslednjih nekoliko godina i ne traži tako puno. Osim da se skače, i skače, i skače, i skače, i skače, i skače, i skače, i skače, i skače,i skače, i skače, i skače, i skače...
ps. The Decemberists su ime pozajmili iz ruske istorije;1825. kada je 3.000 oficira i vojnika Carske Rusije ustalo protiv odluka cara Nikolaja Prvog...