Opet ono moje „3Z”. Zgrožen, zgranut, zgađen. Da li moji sunarodnici stvarno mrze Rome ili je to stanje opšteg raspada moralnih vrednosti u Srbiji. To što se bijemo sa policajcima, pa ili oni nas izlemaju ili mi njih, smatram folkloritom našeg naroda. Ali kad se sa policijom bijemo zbog toga što ne volimo neku etničku grupu, onda je to već problem i to ozbiljan. Pregledao sam dostupne snimke sa intervencije u Resniku i zanemeo. Iz građana koji sam video na snimku izbija mržnja. Neartikulisana mržnja koja predstavlja nagoveštaj mogućeg haosa. Ali o tome neću da pišem. Osećam obavezu da napišem par reči o mojoj braći Ciganima.
Po dolasku iz Beograda, krajem 60-tih godina, kada mi je otac dobio prekomandu u Niš upisao sam se u OŠ “Maršal Tito”. Ulaskom u odelenje, bio sam zbunjen, kako izgledom novog ambijenta, tako i sastavom učenika. Učiteljica me je predstavila i pitala da li bi neko sedeo sa mnom. Nijedna ruka se nije digla. Onda se iz zadnje klupe podigla jedna. Ustao je dečak za glavu veći od mene a još i crn kao đavo. Oduzeo sam se od straha. Ja obučen u perlonsku uštirkanu košuljicu, štofane sive pantalone i obuven u crne do sjaja izglancane cipele, seo sam pored za glavu višeg “cige” u šarenom džemperu, po sistemu, sve mi boje lepo stoje, i zakrpljenim pantalonama tipa “”Haklberi Fin” a na nogama do bola prljave “šangajke”. Rekao mi je “ Nemoj se plašiš, ja sam Šefko”.
Šefko je već uspeo da ponavlja dva puta, ali je sa mnom dogurao do sedmog razreda. Onda smo se rastali. Ja sam promenio školu.
Prolazile su godine. Viđao sam ga povremeno i uvek srdačno razgovarao. U trećem razredu mog gimnazijskog života, jednog septembarskog dana, presreo me je Šefko na ulazu škole i vrlo ozbiljno mi rekao. “Uštirkani”, tako me je uvek zvao, “Ja se ženim naredne nedelje, da mi dođeš na svadbu”. I otišao sam na tu svadbu. Sve ostale svadbe na kojima sam bio, isključujući moju, bile su bleda senka ostvarenog raspoloženja i iskrenog pokazivanja emocija. Šaban je pevao tako, da sam mesecima posle te svadbe prebirao po dirkama mog pijanina pokušavajući da uhvatim taj duh ciganske muzike.
Kad mu se rodio prvi sin, napili smo se u “Atini” pored železničke stanice, tako da sam prvi put u životu pomislio da umirem. Ali opet je bilo nezaboravno. Ta radost koju je Šefko pokazao kad mu se rodio sin, pa to je filozofija. Uvek sam pokušavao da napravim poređenje sa svojim osećanjima kad sam dobio prvog sina, ali nekako nije išlo. Moja sreća je bila moja a njegova sreća je postajala sreća svih nas.
Nakon par godina, kad mu je umrla majka, bio sam na sahrani, toj ciganskoj a tako ljudskoj. Nijedna srpska sahrana ne nosi toliko tuge koliko tuge ima na ciganskim. Možda se te ciganske brže zaborave, ali dok traju, tako su bolne i opet probude u čoveku neverovatnu količinu emocija.
Šefko je nakon 90-te godine sa ženom i četri sina otišao ili bolje rečeno “emigrirao” prvo u Nemačku a posle u Australiju. Malopre me je zvao telefonom i postavio tako “čavale romale” pitanje.
EX ZAŠTO STE PRESTALI DA NAS VOLITE. PA ZNAŠ KAKVI SMO.
Samo sam mogao da mu odgovorim
„Šefko, brate moj ciganine, nije ovo više ona Srbija u kojoj smo ti i ja rasli“.