Dok se ispod prozora prošle noći mogla videti kolona automobila koja s perifernih brda i dolina juri ka jezgru grada koji im je odškrinuo svoje kapije, uz prkosan zvuk sirena i otpozdrave s trotoara skandiranjima "evo vam Tadića, vratite nam Mladića", pojanjem Pesme kosovskih junaka, te zlobnim i zloslutnim pevanjem himne Jedinice za specijalne operacije, shvatih da se Srbija samo vratila u svoje prirodno stanje. Ionako se nikad mentalno sa svojom zemljom nisam slagao, tako da su stvari sada samo ponovo u ravnoteži. Čak je i taj tužni i jadni Hanibal, koji se nesigurnim korakom gega kroz vrata grada koja su mu širom otvorena, nekako sasvim po meri stanja stvari u Srbiji.
No, ostavimo Hanibala da pohadja ubrzane kurseve engleskog i bontona, verujem u njega, obzirom da je master brzog savladavanja nauka i veština. Diplomirati i postati predsednik države u istoj godini, uostalom, apsolutni je dokaz umeća i izvanrednosti.
Nego, da vidimo ko je kriv za ovaj transfer stida koji trenutno osećam i u kojem sam, izgleda, u bitnoj manjini. Boris Tadić je nesporno najzaslužniji za svoj poraz. Kao glasač te stranke od njenog nastanka do danas, sa samo jednom pauzom koje se nerado sećam, osećam se prevarenim glede nekih stvari. Za neke sam bio pun razumevanja, svestan kompromisa koji se moraju odraditi jer realnost diktira poteze koji se vuku radi opšteg dobra, kao što je ulazak u vladu sa Dačićem i dogovor o pomirenju. Ono što se Tadiću mora priznati to je upravo pacifikacija političke scene u Srbiji, uz prevodjenje nekadašnjih ljutih protivnika EU integracija na našu stranu, shvatajući da te stranke imaju nesporno uporište medju glasačima koji nikad neće doživeti katarzu i prosvetljenje ngo-ovskog tipa i početi da glasaju za ds i ldp. U potpunosti sam razumeo i podržao i ono skupštinsko razbijanje ekstremnih radikala i logističku podršku stvaranju sns-a. Čak sam trpeo i tupljenje oko izgubljenih kosovskih priča dok god to jurenje bilo kakvog kompromisa nije opasno zapretilo ponovnim savezima sa rusijama i belorusijama. Priznajem da sam donekle shvatao i trivanizaciju stranke smatrajući to prilagodjavanjem diskursa realnosti srpskog društva. Stranka je postala velika i davno izašla iz kruga dvojke i ne baš brojne gradjanske klase. Ali sam se nadao da je to samo jezik, samo simbol, a da će se neke elementarne stvari preko potrebne civilizovanju ove zemlje odraditi u pozadini.
Umesto toga, stranka se po širini i dubini bacila u tipično srpsku partokratiju veselo uživajući u tenderskim privilegijama koje vlast sa sobom nosi. Nezavisne institucije koje bi ih spečavale u bahanalijama su formirane, a onda im odmah oduzimana suština. Kako su počeli da se pune džepovi, tako se briga o ekonomiji svela na uzimanje kredita da se dolce vita nastavi, a privreda dovedena u agregatno stanje suve drenovine. Dulići su se razbahatili i niko više nije ni pokušavao da ih spreči. Jednostavno se više nisu krili. Ceo sistem je postao usmeren na održavanje vlasti, isisavanje novca i korumpiranje visokim i redovnim platama budžetskih korisnika radi obezbedjivanja glasova na ovim izborima. Lopovluk se čak institucionalizovao u svojim sokojevskim i ofpsovskim emanacijama. Najgore od svega je što čak ni elementarni red u državi u smislu doslednog kažnjavanja i zatvaranja lopova i ubica nisu uspeli da obezbede. A civilizovano društvo počinje od toga – od kažnjavanja pljuvača na trotoar i bacača smeća s terase.
Tako su nas na ovim izborima stavili u hamletovsku dilemu: polusposobni, bezmudi lopovi ili Toma Nikolić, vojvoda, dobrovoljac s papovkom o ramenu u predgradju Vinkovaca, proterivač ljudi iz Hrtkovaca, liferant ljudi u ratove, crtač karlobaških granica, najavljivač Zoranovog ubistva uz vic i seirenje, čuvar sigurne kuće za srebreničke koljače, nesudjeni Putinov gubernator, falsifikator školskih dokumenata kome je i tri minuta koncentracije i suvislosti nedostižan cilj.
Nije mi bilo teško da izaberem. Meni, koji osećam direktne stravične posledice Tadićeve ekonomske politike, nije bilo teško. Lična sramota da me čovek kao Tomislav predstavlja pred bilo kim je jednostavno bila prejaka.
Medjutim, Tadićev ds su u najvećem broju izdali upravo njegovi - oni zbog kojih je sa nepodnošljivom lakoćom uzimao od mene i ovakvih kao ja dok nismo pocrkali. Ta srednja, gradjanska klasa, nakačena na budžetsku sisu, naviknuta na redovne i previsoke plate ostala je kod kuće. Lizuckali su sladolede, okretali ćevapčiće na vikendicama odbijajući da glasaju jer to je, uostalom, tako fensi ove sezone. Zgražavati se nad ds-om sa sve onim glasićem punim indignacije: misssim, ne pada mi na pamet. Smenjivost će ih naučiti pameti, govorahu budžetlije, naviknute na sigurnost svojih nesmenjivih plata i državnih radnih mesta. Nacrtaću leptirića. Ne, kiticu. Ajd sad da napravimo galeriju kitica, pa da ih kačimo na fejs. U radno vreme, naravno. Preplaćeno. Želim vam sreću i da ne osećate sramotu zbog svog izbora koju u vaše ime osećam ja.
Od Tadića, kao pristojnog i realnog čoveka, očekujem da će podneti ostavku. Takodje, nadam se da će stranka poštovati rezultate izbora. Sada imamo punu sliku i jasno je da su pobedili sns i sps. Treba im prepustiti vlast i odgovornost za vodjenje države.
Prošli put nam je da ih skinemo sa vlasti trebalo deset godina, četiri rata, nato, dve izborne kradje i jedna revolucija. Ali...možda su se promenili. Svejedno. Nemam strah. Samo blam.
A i sve te plamene zore, tako si se tad osećao živ.