U poslednje vreme osvojio sam tolike nagrade i nadobijao se poklona da više ne znam šta ću ni kud ću s njima. Čini se da nema turističke agencije koja je u Beogradu promovisala svoje nove destinacije na francuskoj, italijanskoj i drugim rivijerama, srednjoevropskim gradovima, srpskim banjama i panonskim salašima, a da nije baš mene nagradila besplatnim putovanjem. O poklonima kao što su jastuci, ćebad, donji veš, magične krpe i otrovi za bubašvabe, koje mnoge firme žele da mi uruče na promocijama i to uz besplatnu večeru u restoranima sa pet i više zvezdica, da i ne govorim. Čim zazvoni telefon u stanu, ja odmah znam da sam osvojio vrednu nagradu ili skupocen poklon. Možda mi nećete verovati, ali jednom su mi na poklon ponudili mrtvački sanduk i to sa kompletnom opremom za ukop.
Obično počinju da zovu kasno popodne, kada se sav zaposlen svet odmara od iscrpljujuće dnevene borbe za zaradu ili profit, pa sve do uveče. Na drugoj strani žice po pravilu je prijatan ženski glasić koji procvrkuće svoje i ime firme koju predstavlja, vas uljudno oslovi po prezimenu i zamoli za par minuta vašeg vremena. Zatim vas obavesti da ste upravo vi, odnosno vaš telefonski broj, izvučeni u nagradnoj igri u kojoj njihova firma promoviše svoje nove proizvode ili usluge. Ukoliko nagradu prihvatite biće vam poslata pozivnica na promociju njihovih proizvoda gde će vam, uz besplatnu večeru, biti uručen poklon. U početku sam mislio da me uvek zove ista osoba – glas je sličan, vokabular i redosled reči u rečenici identičan, samo su firme i proizvodi koje promoviše različiti. Kasnije sam shvatio da je, ipak, reč o različitim osbama, samo što su sve naknadno klonirane identičnim trenažem (job training).
U kancelariji pozivi počinju oko 11h i traju obično do 15h, baš u vreme kada se hvatate u koštac sa nemalim problemima vaše firme ili firme za koju radite. Ponuda je nešto drugačija, a i glas sa druge strane je najčešće muški. Nude vam izradu sajtova za prestavljanje vaše firme, zbirke propisa u elektronskim ili u štampanim izdanjima, osiguranje zaposlenih i imovine, računarsku opremu i mnogo toga još bez čega, po njihovom saznanju, vaše preduzeće ne može opstati i sve to, naravno, po povoljnim cenama i uz veliki popust.
Ozbiljne institucije, kao što su banke i SPC, s obzirom na prirodu i značaj njihovih delatnosti, obraćaju se dopisima. Banke, u skupim i velikim kovertama, a SPC, zbog bogougodne skromnosti, svoje dopise šalje uz račune Infostana. Banke nude vrlo povoljne kredite (kratkoročne i dugoročne) za razvoj vašeg preduzeća, za osnovna i obrtna sredstva, za likvidnost, za obnovu ili proširenje voznog park, za refinansiranje anuiteta i sve to potkrepljeno tabelama i grafikonama o uslovima, rokovama i kamatama. Za razliku od banaka, SPC ne nudi ništa, ona otvoreno traži novac. Kada je reč o prilozima za pravoslavne svetinje od najvišeg značaja, obnova Hilandara ili završetak Hrama Svetog Save, dopis potpisuje Njegova Svetost Patrijarh Srpski lično, za priloge namenjene obnovi svetinja poput Đurđevih Stupova, arhijereji ranga vladike, za obnovu manastira jeromonasi, a za izgradnju novih crkava prosti sveštenici.
Delikatne poklone, kao što je mrtvački sanduk sa početka priče, neće vam ponuditi telefonom, elektronskom poštom ili dopisom, već neposredno u stanu ili kancelariji.
Čoveka sam znao od ranije, zato sam i pristao na razgovor. Uvežbanom dikcijom, (odmah sam shvatio da je prošao isti onaj trenaž), objasnio mi je da honorarno radi za jednu austrijsku osiguravajuću kuću, zatim je izneo sve prednosti životnog osiguranja, potkrepljujući svoje izlaganje grafikonima i tabelama na lap-topu. Na kraju je, biranim rečima i tiho, poentirao: Ukoliko svoje životno osiguranje poverim toj austrijskoj osiguravajućoj kući, na poklon dobijam besplatan mrtvački sanduk i opremu za ukop. Kvalitet i cena mrtvačkog sanduka i opreme biće usklađena sa visinom ugovorenog životnog osiguranja. Poklon mi, naravno, neće biti uručen odmah, već kada umrem.
Prvo sam pomislio da se šali, a onda vidim da je, baš kao što i priliči temi, mrtav ozbiljan. Druga misao mi je bila da i njega i kuću koju zastupa pošaljem u rodni kraj i da ga izbacim iz kancelarije. Uzdržao sam se i odgovorio mu da sve prihvatam, ali uz jedan uslov - da uz besplatan mrtvački sanduk i opremu za ukop dobijem i besplatnu daću, parastos i prvu godišnjicu smrti za najmanje sto ožalošćenih i to u hotelu „Hajat“. Samo me je pogledao i izašao bez pozdrava.
Kada je donet Zakon o zaštiti potrošača, koji jasno definiše (čl.24. i 25.) i sankcioniše nasrtljivo poslovanje, verovao sam da će ovaj nedopustivi maltretman, ako ne prestati, a ono bar postati podnošljiv. Ni govora – telefoni i dalje zvone, poštansko sanduče prepuno, u elektronskoj pošti stotine ponuda, na vratima stana i kancelarije čekaju u redovima...
Ama, nemojte ljudi više, ko boga vas molim: