S vremena na vreme sin mi kaže: Nikad neću zaboraviti ono kad si mi pekao ribu na užarenom kamenu!
Imao je tad sedam, osam (?) godina. Ne sećam se više razloga ali na more smo išli sin i ja. Drugaricina drugarica, inače rodom iz Sućuraja na Hvaru, dogovorila se s majkom da nas ova primi na dvadesetak, mesec dana, naravno uz plaćanje. Nije bilo skupo a i u ono doba sam imao pristojnu lovu. Avionom do Splita, autobusom do Drvenika i feribotom do Sućuraja. Drugaricina keva imala kuću na grebenu, s jedne strane se spuštali na plažu a s druge silazili u luku i grad. Bilo nam lepo al' ovaj moj k'o priključen na struju! A, da! Žena ostala u Beogradu, sad sam se setio, da sprema diplomski. Ja poneo Francis Bacon, Logique de la sensation, Gilles Deleuze-a, da joj prevedem s francuskog. Okupam se i sklonim u borov hlad, čitam, prevodim, zapisujem i malo, malo bacim pogled gde je, šta radi i čime se trenutno bavi moj električni jedinac.
U jednom trenutku ga vidim kako, nedaleko od obale, s maskom na licu, plivucka. Vratim se poslu kad u sledećem trenutku čujem kako me doziva, pogledam, maše mi kao: Dođi brzo! Sletim na obalu a on mi kroz nos pun vode kaže: Pomozi mi da izvučem morskog psa! Naljutim se kao što je red: Znaš da radim, nemoj više da me prekidaš i zamajavaš... Evo ti, skine masku i pruži mi je, pogledaj ako mi ne veruješ. Legnem na stenu, navučem masku i uronim glavu u vodu. Jebote, zaista morski pas! Bez razmišljanja skočim u vodu i dok si rekao cvrc, izbacim električara na stenu a onda se i ja, k'o da su mi Furije za leđima, uspentram na obalu! Ne mogu da dođem do daha: Jesi li ti normalan...ima da sediš pored mene k'o mumija... Što se treseš, nije opasan, izgleda da je ranjen ali mi je mnogo težak...Bože mili šta sam rodio...Nisi ti nego mama... Dosta! Neću reč više da čujem! Morski pas je ustvari bio ono što dalmatinci zovu morskom mačkom, dugačak preko metar ili je strah izdurbinisao moje oči!
Sutra ili beše prekosutra, zadubio se ja u prevođenje kad čujem: Tata vidi kako vozim. Neki Bosanac gastarbajter, potrpao svoju decu i mog sina u gliser i dao im da voze! Jedinac mi maše: Vidi tata, jednom rukom. Počnem da se derem i arlaučem kad duša mamina i tatina usmeri gliser drito na plažu! Kupači, kao jato izbezumljenih girica, počeše da iskaču iz vode! Bosanac priskoči i naglo okrenu volan, samo što se ne prevrnuše pri onoj brzini. Ništa batine (i sad žalim što ga ne prebih!), samo pedagoška poema. Sluša on, sluša, pa će mi isto što ja svojevremeno rekoh svom ocu: Bolje je da me izudaraš nego da slušam pridike. Tad su mi se pojavile prve sede vlasi.
Bilo toga još ohohoj ali ja bih da ispričam ono na šta me, sada već tridesetšestogodišnji električar, često podseća. Gde god išao da išao, uvek sam sa sobom nosio pecaroški pribor. Ovog puta sam poneo samo jedan šestometarac teleskop i jedan od tri metra za čedo tatino, naravno i udice, olovca, plovke...Precizno sam znao šta lovim. Iz dubine sam vadio poprilične Šparove a bliže površini i Bukve. Gazdarica je imala gradelu pa sam ribu očišćenu u moru ponekad pekao društvu za večeru. Borovom grančicom utopljenom u smešu maslinovog ulja, češnjaka i peršina, znači tradicionalnom metodom, premazivao sam ribu, čekao da porumeni s donje strane i onda je okretao. Uz odlično domaće gusto, oporo crno vino, bilo je prste da poližeš!
Jedno posle podne, daleko od plaže, za dva sata ulovim oko dva kila Šparova, ni jedan manji od šake. Pošaljem elektrostručnjaka po hleb i vino kod gazdarice. Za vreme njegovog odsustva, pod jednu ravnu kamenu ploču podložim vatru. Očistim ribu i kad sam prve stavio na užarenu ploču, eto ti i mog jedinca s hlebom i vinom. Sedne na stenu i užagrenim pogledom poče da prati moj rad. Riba cvrči, širi se neodoljiv miris, prevrćem je s dve grančice. Gotove stavljam na glatku stenu: Čekaj malo da se ohlade, ne može da izdrži, počne da je jede bez hleba, sve hukćući. Tata, a jel su Indijanci isto ovako spremali ribu? Naravno, odgovaram samouvereno. Počnem i ja da jedem, svaki zalogaj zalivam crnim gustim nektarom. Riba je bila toliko ukusna ali i ugođaj, ej, na morskoj obali, pečemo tek izvađenu ribu, miriše riba, miriše more, stene, celog dana grejane suncem, Ruzmarin, Borovi, Kiparisi, Zanovjet...nije čudo da se i danas seća tog nestvarnog ugođaja.