Dodjem pre neki dan kuci i zateknem svog 39ogodisnjeg muza kako se igra sa helikopterom na daljinsko upravljanje. (Nekoliko puta ranije sam ga zatekla u Selfridges-u kako ceznjivo gleda police sa play station konzolama, ali se nikad nije prepustio impulsu i pazario nesto.) Kaze: “Kupio mi Richard.” “Ali zasto?!”, pitam ja. On seretski odgovara: “Pa, kad sam ja na primer u dnevnoj sobi, a ti u kuhinji, ja mogu da ti posaljem poruku helikopterom da mi doneses pivo. Naravno, za to moram jos da uvezbam navigaciju.”
Na moje iskustvo lepo se nadovezao clanak Kate Muir u Times-u. Polazeci od istog zapazanja kao i ja, ona je napravila malo istrazivanje i dosla do podatka da u Americi 48% muskaraca izmedju 18 i 35 godina (ovaj moj je izgleda malo prestario, ali bi mu sigurno bilo drago da cuje da ima “mladalacki duh”) svakodnevno provede u proseku 2 sata i 43 minuta igrajuci video igrice. Zena je prvo naivno mislila da su ovi “odelasi” zarazeni igranjem preko svojih sinova, ali se ispostavilo da je vecina njih bez dece, a sa uspesnom karijerom. Sto bi City Journal nazvao - hibridno stanje izmedju polu-hormonske adolescencije i odgovornog oslanjanja na samog sebe.
Kazu da je italijanski ekvivalent zakasnele muske adolescencije zivot sa majkom koja brine o ishrani, higijeni i ostalim banalnim zivotnim stvarima. Pretpostavljam da je i srpski nalik italijanskom. Zapadna varijanta je zivot sa ortacima, vecere iz mikrotalasne, i playstation. Ni zene nisu immune na zaksnelu adolescenciju. Ono sto se na engleskom zove chick lit, ili sapunice predstavljaju ekvivalent ratnih igrica.
U danasnje vreme nije in biti nasilan i agresivan muskarac. Smatra se da ove drustvene tekovine dovode do demaskulinizacije muskarca, pa on trazi beg u alternativnoj stvarnosti u kojoj ce moci do mile volje da puca i ratuje bez posledica.
Volela bih da znam kakva je situacija u Srbiji. Da li gruba stvarnost obezbedjuje dovoljno izazova za Balkanca, ili i on mora da se prihvati konzole?