Iako je tadasnji 2. kontinentalni kongres usvajanjem rezolucije zvanicno proglasio nezavisnost 13 americkih kolonija drugog jula 1776 , Amerika proslavlja svoj dan nezavisnosti svakog 4. jula.
Kako je u svojoj knjizi "Deklaracija nezavisnosti" pisao istoricar Carl Becker, Amerika cetvrtog jula nije mogla proglasiti vec proglasenu nezavisnost . Tog je dana, 4. jula1776, Kongres usvojio document (Deklaraciju Nezavisnosti) kojom se pred domacom i svjetskom javnoscu u opravdava ili bolje reci legitimizuje Americko razdvajanje od britanske krune.
Medju tadasnjim utemeljivacima americke republike postojale su razlike na kojim osnovama, odnosno politickim principima, legitimizirati separaciju od "majke Engleske".
Dok su jedni bili vodjeni idejom tzv obicajne istorije koja je pravo na otcepljenje pronalazila na pravima Engleza, drugi su rjesenje trazili u novom, univerzalistickom konceptu baziranom na tzv prirodnim zakonima,odnosno na pravu covjeka u odnosu na neodgovornu i korumpiranu vlast.
Posto je tzv obicajna istorija, koliko god bila efikasna u pronalasku opravdanja za prava Engleza na pobunu protiv korumpirane vlasti, isuvise je mirisala na englesku,pa samim tim koloniste stavljala u poziciju pobunjenika. Zbog toga su se pragmaticni lideri kolonija odlucili za tada novi concept baziran na univerzalnim ideoloskim principima.
I upravo je "Deklaracija nezavisnosti" koja je nedvosmisleno govorila o univerzalnim pravima ljudi, bez pominjanja etnicke pripadnosti, signalizirala sasvim nove politicke temelje na kojima je stajala nova republika.
Zbog takvog novog koncepta kog je sa sobom nosila "Deklaracija nezavisnosti", tadasnja americka elita odlucila je proslavljati dan nezavisnosti, ne onog datuma kad je nezavisnost proglasena, vec na onaj dan kad je usvojena pomenuta dekleracija. Oponenti ovakvog univerzalistickog koncepta upozoravali su na sve opasnosti koje sa sobom isti donosi .
Robovlasnici su tako upozoravali Jeffersona da bi sutra crnci u jednoj ruci mogli drzati pusku,a u drugoj Deklaraciju o nezavisnosti koja govori o univerzalnim pravima ljudi, ne spominjuci etnicku, rasnu ili bilo kakvu drugu pripadnost.
Sa druge strane, kriticari ovakve univerzalne filozofije tvrdili su kako nacija bazirana iskljucivo na ideologiji ima male sanse na uspjeh.
Jedan od poznatijih kriticara ideje da jedna nacija moze opstati na principima univerzalisticke ideologije, a bez obicajne istorije/mitova, bio je francuski filozof Aleksis De Tocqueville.
Tako da ne cudi podatak da Tocqueville u svojoj poznatoj knjizi "Demokratija u Americi" niti jednog jedinog slova nije posvetio "Deklaraciji o nezavisnosti", iako je njenog autora, Thomasa Jeffersona, oznacio kao apostola demokratije.
Tocqueville je smatrao ideologiju kao kicmu nacije ne samo nedovoljnom, vec i opasnim konceptom.
Iz tog razloga, francuski filozof se u opisu stvaranja americke drzave okrenuo Puritancima , ekstremno religioznnim protestantima koji su u americkoj koloniji vidjeli sansu za stvaranje novog i boljeg Jerusalema ,daleko od korumpirane crkve i Evrope.
Kad je u Americi izbio gradjanski rat,desilo se upravo ono na sta su savremenici upozoravali autora Deklaracije o Nezavisnosti".
Upravo je ovaj document sa svojim univerzalistickim principima o pravima covjeka postala glavna politicka legitimacija Abrahamu Lincolnu u borbi protiv robovlasnickog juga. Mogli su juznjaci uporno da interpretiraju Jeffersona tvrdeci kako je isti mislio na bjelce, deklaracija je ipak govorila o jednakim pravima ljudi bez pominjanja rasne ili bilo koje druge pripadnosti.
Zbog toga ne cudi sto je upravo Lincoln sa stvaranjem Republikanske partije na razvalinama Whig partije vratio univerzalisticke principe Deklaracije kao primarne postulate temelja republike.
Linkolnovi sjevernjaci, tacnije oni koji se nisu saglasili sa ovakvom univerzalistickim idejama, formirali su "Know Nothing" party.
Iako za razliku od Demokrata, koji su zadrzali vlast na jugu, pripadnici Know Nothing stranke nisu podrzavali robovlasnicki sistem, ipak nisu bili odusevljeni ideoloskim principima kao kicmom nove nacije.
Posto su bili anti emigrantska partija ,tadasnja demografija ih je osudila na propast.
Uprkos pobjedi sjevera, i porazu anti imigrantske partije, sukob izmedju pristalica ideoloskih i kulturoloskih principa kao stuba americke nacije nije prestao.
Gotovo 160 godina poslje Tocquevillea koji je prvi zastupao tezu da je ideologija kao stub nacije, ne samo nedovoljna, nego I opasna, pojavio se njegov nasljednik.
Samuel Huntington, uticajni profesor politickih nauka, zastupace tako tezu da je rapidno povecanje Latino populacije, koja pripada drugoj kulturi, najveca opasnost za americki identitet,ali i drzavu.
Huntington je vjerovao da postojanje mnogobrojne i kompaktne manjine , kulturoloski drugacije od vecine, a koja usput smatra da ima istorijsko pravo na teritoriji na kom je vecina, jeste najveca pretnja svakoj drzavi.
Iz srpskog ugla, Huntington kao najvecu pretnju Americi upravo vidi u procesu Kosovizacije Amerike. Sto su Albanci sa svojim demografskim zemljotresom ucinili Srbiji, to bi Latino populacija mogla ureaditi SAD.
Graditi naciju na temeljima ideeologije, a zanemariti kulturoloske/civilizacijske principe, je pogubno, kako nekad za pristalice Tocqueville filozofije, tako danas za pristalice Huntingtonove teze.
U vreme kad je Huntington u svojoj knjizi "Who are we",objavio tezu da je razlicita kultura/civilizacija , a ne ideologija, primarni faktor ocuvanja/ raspada jedne drzave, na nacionalnu politicku scenu Demokrata dolazi po prvi put tadasnji senator Barack Obama.
Lucasu Morelu ,tadasnjem profesoru na drzavnom Washington univerzitetu, nece promaci neobicno Republikanska/Linkolnova retorika senatora Obame. Za razliku od dotadasnjih Demokrata koji su proslavljali kulturnu raznolikost Amerike, Obama je svoj 15 minutni govor umotao u Linkolnovu retoriku baziranu na ideoloskim principima.
Cetiri godine kasnije, tokom svog prvog predsednickog govora, Obama ce pokazati da njegovo skretanje ka Linkolnovim ideoloskim principima nije bilo slucajno. Bice to po prvi put da se jedan Demokrata okrece toliko konzerviranim, a za progressivne Demokrate, nekad previse anahronim principima Republikanizma.
Kad je prije nekoliko dana, odrzao svoj drugi inaguracioni govor, postalo je sasvim jasno da je Obama totalno usvojio Linkolnovu/Republikansku retoriku, zadrzavajuci liberalne ciljeve.
Republikanci, koji se vole nazivati partijom Linkolna, uporedili su najnoviji predsednikov miks Republikanske retorike I Demokratskih ciljeva sa miksom Mozarta i Mariah Carey.
Medjutim, sami Republikanci "pomogli" su ovu filozofsku tranziciju Demokrata ka linkolnovim nekad neprikosnovenim Republikanskim principima, sve se vise okrecuci ka Huntingtonovim lamentiranju nad nestankom tradicionalne (citaj bjele ) Amerike i nastajanju neke nove Amerike percepcirane kroz Obamu.
Ukoliko se Republikanci ne otarase dosta jakog balasta Cajanka pokreta, primarno zabrinutog vec pomenutim demografskim procesom, demografija bi ih mogla poslati tamo gdje je svojevremeno otisla anti eimigrantska Know Nothing partija , dakle u istoriju.
Sa druge strrane, kosovizacija Amerike je neupitan i nezaustavljiv proces. Zbog toga je Ideologija, a ne kulturni faktor, jedina veza ocuvanju Amerike kao nacije. Zbog toga je pragmaticni Obama, za razliku od svojih Demokratskih predhodnika, prestao pricati o bjeloj, crnoj, ili latino americi vec o jednoj Americi povezanoj iskljucivo ideoloskim vezama. Jedno je sigurno, vreme kad "neki novi klinci" postanu nova vecina u SAD nije daleko.
Moze li na tim I takvim osnovama nacija opstati, ostaje da se vidi.