Kad sutra utvrde, najverovatnije, da ni ovoga puta nije bilo nikakvog hemijskog oružja za masovno uništenje, odnosno da optužena strana nije počinila napad hemijskim oružjem koji joj se stavio na teret i zbog koga se krenulo u odlučnu vojno-humanitarnu akciju u Siriji – ta priča će delovati „gluvo“ baš kao što je delovala onda, posle invazije na Irak i naknadnog saznanja da je sve bio samo bezočan i otrovan propagandni balon kojim je pred delom javnosti opravdavan ratni udar na jednu zemlju.
Pa, slično je bilo i na ovdašnjim prostorima, u slučaju Račka, ili pijace Markale ... Sve to - „šta se zapravo tamo dogodilo“ - kasnije se nekako saznalo, i postalo nesporno, ali to skoro ništa nije izmenilo, a naročito ništa nije poboljšalo, jer stvari su otišle dalje. I idu dalje.
Čuh juče-danas neke od izjava Sirijaca: „To što će nas oni napasti nije najgore. Mi smo već u ratu. Najgore je kad vas, ovako, iznutra, napadaju vaši zemljaci, komšije... „
Eh, gde su one Mićićeve divne emisije..? Jedna (najmanje jedna) bejaše i o Siriji. Makar otprilike se može zamisliti kako se sve to tamo, već dugo, pretvara u patnju ljudi, iskidane niti života, tresak zla, neurastenične „borce“ koji izbijaju odasvud da bi pljačkali, silovali, streljali... Plus – sada - jasne poruke demokratije koje „saveznički“ avioni samo što nisu počeli da ispaljuju.
Čudesna je ta potreba da se i kod neetički nastrojene, agresorske strane upravo etika postavi ispred svega, makar u onom neskrivenom delu operativnog spektra. Svima je jasno šta se iza brega valja, i, makar otprilike, ko je s kim, i ko je protiv koga, i šta su čiji interesi, stremljenja... – pa opet, skoro svima pomalo treba taj analgetik pred izvršenje akta, tokom njegovog izvršenja i nakon izvršenja. Napadačima to treba da bi pred ostalima opravdali svoj naum, nesporno, ali treba im i zato da bi sopstvenu savest, kojeg god da je formata, primirili samoubeđivanjem da imaju visoku odgovornost da sprovedu neprijatnu, ali u neku ruku božansku pravdu ... Hm, čak i da je hipotetički opravdana kazna, dželat je dželat! Posebno dželat dobrovoljac! Takođe, tu su i oni koji su neutralni, ili su relativno neutralni. Njima ova „etička laž“ treba da bi svoju objektivnu ili subjektivnu nemoć da spreče zlo možda u jednom trenutku razblažili mišlju da je tu možda ipak bilo nečeg nedoslednog i sa one, napadnute strane, pa je kazneni akt na neki način izazvan, ili jednim delom čak opravdan! No, ta istina-laž potrebna je i samim žrtvama anđeoskog udara, jer nakon nekog vremena otpor i mržnja prema agresoru pokazuju se kao nešto što ne može biti večni i jedini mentalni sport, nego se odušak iz tog poluotrovnog stanja, koje preti da postane autodestruktivno, traži upravo kroz bekstvo u pomisao ili makar sumnju da je možda bilo neke ovostrane, sopstvene krivnje... Tako, raznim mehanizmima, stvarni povod-uzrok nekog masovnog krvoprolića kod većine postane devalviran... Tako, vremenom, jedna kritična brojka ljudi o njemu na kraju skoro prestane da diskutuje.
Onda: sa ili bez blogovanja o ovom pitanju? Svakako je bolje temu držati otvorenom, jer gospodari rata bi je svakako zatvorili gde god mogu. Makar taj fakat (da bi oni ućutkali zborenje koje im ne ide u prilog) skoro je sasvim pouzdan reper, odnosno dokaz da treba govoriti.
Naravno da u sirijskoj nesreći ne učestvuju samo zemlje zapada, već i sile istoka. Svako tu pre svega štiti svoj interes. "Zaštitništvo“ i „napadaštvo“ u krajnjem saldu uglavnom se maltene i ne razlikuju kad su u pitanju posledice po zemlju koja je „tretirana“. Ipak, nekako se izdvajaju zanimljivosti iz dve napredne demokratije koje su istovremeno i perjanice budućeg udara na Siriju:
Premijer Kameron, suočen sa snažnim otporom opozicije da se ne ulazi ishitreno u bilo kakav napad na Siriju, predložio je da se glasanje u parlamentu održi dva puta kako bi predlog vlade prošao (kaže B92). Nije baš uklopljivo u sliku mnogogodišnje britanske demokratije. Zvuči kao ono dvodnevno glasanje za važeći Ustav Srbije.
Američka administracija je takođe rešena (bez obzira na kojekakve "nedoumice" i na igre oko podrške mnjenja i ostalih članica nato-a). Barak Obama, makar po boji kože sin Martina Lutera Kinga o kome je toliko pisano ovih dana i koga sada rado svojataju kao svoj vrednosni brend, nimalo se ne libi da i direktno upotrebi silu radi ispunjenja američkih nacionalnih interesa, ma i po cenu da mnoga sirijska deca postanu “kolateralna šteta”. Eto, ne postoje apriori date etičke granice ni po boji kože, koja u ovom slučaju podrazumeva nasleđe nezamislive patnje koju su generacije i generacije preživele - samo je pitanje u kojoj će epohi ko i u kakvoj ulozi (gospodarskoj) da se nađe.